KAKO SMO PRIPREMALI PREDSTAVU 'BLUE MOON' Kad je postalo važno tko je koje nacije, naš junak želio je pripadati svojoj, posebnoj, rockabilly naciji

Zagrebačko satiričko kazalište Kerempuh ove će sezone ugostiti petero novih redatelja, prvi među njima Boris Liješević (r. 1976. u Beogradu).

Ugledan gost režira prvu ovosezonsku premijeru, “Blue Moon”, po istoimenom romanu iz 2014. našega vrsnog prozaika Damira Karakaša (r. 1966. u Plaščici). Predstava će zaigrati potkraj listopada.

Liješević je, među ostalim, režirao 2011. u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu izvrsnu predstavu “Elijahova stolica”, po romanu još jednoga hrvatskog prozaika, Igora Štiksa. U dramatizaciji pomogla im je mlada dramaturginja Dina Vukelić.

Ovdje protagonista Čarlija, rockabillyja i ne baš uspješnog studenta, koji se pokušava snaći u svijetu koju se upravo ruši, igra Rakan Rushaidat, a uz njega Filip Detelić, Vilim Matula, Jerko Marčić, Branka Trlin Matula, Mirela Videk Hranjec i Marko Makovičić. Važan element predstave jest dakako glazba, a nju sklada poznati rock i pop glazbenik Jurica Pađen.

Liješević kaže:

“Predstavljamo dramu mladoga čovjeka, punoga života, koji se pokušava izboriti, u vremenima koja mu nisu naklonjena, za sebe. Čarli dakle nastoji izgraditi svoj svijet, traži svoj put, i svoju frizuru. Međutim, radnja teče potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća i početkom devedesetih, kad dolazi vrijeme koje nikome bezazlenom neće biti naklonjeno, kad dolaze novi ‘oblici’ identifikacije, vrijeme uniformi, razgraničavanja i nacionalnog određivanja.”

Ponude

Pisac Karakaš jedino je njemu htio prepustiti da roman pokuša dovesti u teatar, a zajednički rad uključio je i druženja u Lici, među Karakaševim gorštacima, patrijarhalnim ljudima, čiji mentalitet Liješević kao Crnogorac vrlo dobro shvaća. Ovo ljeto Liješević i Karakaš obišli su lička mjesta radnje, Karakaševo rodno selo, obitelj, susjede.

Zašto je prionuo uz Liješevića, otkriva Karakaš:

“Prije pet-šest godina objavio sam u časopisu Quorum jedno poglavlje iz budućeg romana. Boris ga je pročitao i već je tad, na temelju tih desetak kartica, htio napraviti predstavu. Znao sam za njega, da je među najboljim redateljima u takozvanoj regiji, i bilo mi je drago da se zanima za moje štivo. Napisao je odmah i redateljsku eksplikaciju i htio je da se predstava igra u Kulušiću, kultnom zagrebačkom klubu i koncertnom prostoru. Naime, ‘Blue Moon’ bijaše ime tematske večeri u Kulušiću, posvećene rockabillyju.

Zagreb je potkraj osamdesetih bio važan europski punkt rockabilly kulture. Prošlo je dakle nekoliko godina, roman je objavljen, ušao je te godine u finale književne nagrade Meša Selimović, zaradio povoljne kritike u Hrvatskoj i regiji, a Boris je i dalje bio napaljen. Pristizale su ponude za dramatizaciju iz nekih kazališta, a moj je uvjet bio da režira - Liješević. Donedavni ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština pročitao je roman, pozvao Liješevića i evo nas - radimo.”

Kompleksna priča

“Blue Moon” nije dakako frivolan roman o nestaloj subkuturi, nego dojmljiv prikaz našega mentaliteta te svojevrsna pasija o hrvatskom nacionalizmu i njegovim (srpskim i hrvatskim) žrtvama. Protagonist Čarli održava napet odnos s ocem, nježan s djedom, ali, općenito uzevši, on je izopćenik.

Karakaš svjedoči: “U pozadini priče raste tutanj nadolazeće katastrofe, teče predratno vrijeme, kad se činilo da budućnost nije moguća. Priča je zapravo kompleksnija nego što se na prvi pogled čini.”

O junaku i dramskom sukobu koji će donijeti predstava, Liješević otkriva:

“Bilo je došlo vrijeme kad je valjalo odabrati stranu, vrijeme polarizacije, vrijeme kad se traži da se diše neki nacionalni zrak, vrijeme kad postaje važno tko je koje nacije. A naš junak želi pripadati svojoj, posebnoj, rockabilly naciji. Njezinu genetiku čine muzika, sloboda, sloboda duha, sloboda odlučivanja, biranja garderobe, frizure. U vremenima kad se na čelo meću nove i stare oznake, ideološki znakovi, petokrake, kokarde i neka slova, naš junak na čelo stavlja pramen svoje ‘kokotice’. Ima u toj priči univerzalne istine. Kako kosa, izbor frizure, može čovjeka negativno obilježiti, kako je u nekom svijetu i vremenu i frizura nedopustiva.

Slična se storija plete u glasovitom filmskom mjuziklu Miloša Formana ‘Kosa’, gdje je frizura također znak ‘nepoćudnosti’. I roman i predstava otvaraju dakle temu pripadnosti. U doba mira, 60-ih, 70-ih i 80-ih, mladi su ljudi potrebu za pripadnošću zadovoljavali postajući hipiji, pankeri, šminkeri i njihova je pripadnost uglavnom bila pitanje muzičkog ukusa. A onda stigne vrijeme kad pitanje pripadnosti određuje krv, vrijeme koje ne dopušta da primjerice frizura bude znak pripadnosti.

Prvi lički rockabilly

Dolazi vrijeme koja traži uniformnost, a glavni junak tu uniformnost odbija. On traga za slobodom, radošću života, one su njegova religija. Odlazi iz svojega ličkog ‘plemena’, u koje ga se gura, i traži novo ‘pleme’. I nalazi ga: pleme kokotica, rockabillyja, u Zagrebu potkraj osamdesetih i početkom devedesetih. I njegove crkve s oltarima postaju kultni zagrebački klubovi, Gjuro, Kulušić, Jabuka, galerija Podroom.”

Damir Karakaš upisao je u ovaj kratki roman mnogo osobnih doživljaja.

“Bio sam prvi lički rockabilly. Prvi i vjerojatno zadnji. Nosio sam jednu od najvećih kokotica u gradu. Bio je i ne baš neopasno da takav dolazim u Liku. Vidjeli su Ličani pankere, metalce - ali ovako nešto - ne. Opasno je bilo s tom frizurom recimo krenuti kroza šumu. Prijetila ti je neprilika da nabasaš na kakvog odviše pijanog ili revnog lovca, koji će tvoju kokoticu ugledati kao fazanovo perje, pa će ti sprašiti olovo u glavu.“