'Kada se u kazalištu obraćaš svima, ne obraćaš se nikome'

Iza Dubravke Vrgoč tri je godine intendantskog mandata u zagrebačkom HNK. Upravo su u toj, trećoj godini, definitivno dobili publiku, kaže Vrgoč. “Ljudi od voska” Mate Matišića, “Tri zime” Tene Štivičić, baletne koreografije Lea Mujića... I sad treba prestati nabrajati da se ne bi nekog preskočilo, doveli su do toga da im publika, kako kaže intendantica, “povjeruje” i dođe ponovno. A vrlo je vjerojatno da će se to dogoditi i s prvom premijerom sezone koja je pred nama, “Tko pjeva zlo ne misli”, i onima koje slijede.

Dubravka Vrgoč rođena je u Požegi, ondje je živjela sedam godina i uspjela “uhvatiti” posljednje dane požeškog kazališta. U njemu je glumio i njen otac. “Sjećam se ‘Loptice hopsice’, ali ne znam je li glumio baš u njoj”, smije se. Diplomirala je dramaturgiju i komparativnu književnost, godinama pisala kazališne kritike za Vjesnik, od 2004. do 2014. je ravnateljica ZKM-a, a ugovor s najvećom kazališnom kućom u Hrvatskoj potpisala je 2014.

Što vas prvo očekuje kad se na jesen, vrlo skoro, otvore kazališna vrata?

- Prvi je Festival svjetskog kazališta, definiran, uz jednu otvorenu varijantu da nam opet dođe Ostermeier s nekom novom predstavom. Zatim prva premijera, koprodukcije... Jako puno posla.

Prva premijera - ‘Tko pjeva zlo ne misli’, prema najpopularnijem hrvatskom filmu svih vremena.

- Da, 28. rujna, napola završena, jer je rađena preko ljeta. Rađena je kao muzički teatar, što je sad u svijetu jako popularno. Pjevat će se šlageri iz tog vremena, a uz radnju iz filma postoji i dio predstave u kojem su iz arhiva izvađene pričice o događajima u Zagrebu od 1934. do 1939., kada se odvija i radnja filma. To je taj dokumentaristički dio u kojem ćemo vidjeti da se mnogo toga od tada do danas i nije promijenilo - kako je netko pokrao firmu i pobjegao u inozemstvo, ili izgubio na kartama pa napravio nered u lokalu...

To se čuje s onog radija smještenog u špajzcimeru? Jer morate dati i nešto novo u odnosu na film.

- Da, to je vrijeme kad je radio i nastao. Rene se jako prepao kultnog filma koji je svakom ušao u kuću, ali smo onda odlučili da nećemo raditi ni rekonstrukciju filma niti pokušati pokazati kako bi film izgledao u teatru, nego ćemo publici ponuditi jednu kazališnu priču koja je i Medvešekova, i od glumaca, i od svih nas, s dokumentarističkim pristupom.

To je vrijeme prije monstruoznosti 2. svjetskog rata. I to se mora osjetiti.

- Apsolutno, tu je taj apokaliptičan predznak - lakoća življenja pred veliku apokalipsu.

Ekskluzivno za Jutarnji... podjela!

- Fulir - Krešo Mikić, Franjo - Dušan Bućan, Ana - Zrinka Cvitešić i Mina - Ivana Boban.

Sljedeća dramska je ‘Ciganin, ali najljepši’, prema romanu Kristijana Novaka, nagrađivanog i jako popularnog pisca.

- Režira Ivica Buljan, dramatizaciju radi Ivor Martinić, glumački će se početi raditi već u listopadu, i to će biti ona naša glasovita premijera 30. prosinca, tako proslavljamo Novu godinu. Tu još nemamo podjelu.

Izdvojite još nekoliko atraktivnih naslova sljedeće sezone.

- U baletu, meni osobno, ‘Smrt u Veneciji’ koju će koreografirati Valentina Turcu, a radimo je u koprodukciji s Baletom SNG Maribor, što će biti zadnja baletna premijera sljedeće sezone, kao ovogodišnji ‘Glembajevi’. Patrice Bart postavlja ‘Kraljicu Sissi’, veliki, ambiciozan projekt koji radi samo za nas, to će biti svjetska praizvedba.

Opera...

- U operi će prva premijera biti ‘Kein Licht’, suvremena opera koja će biti praizvedena na Ruskom trijenalu u Duisburgu 25. kolovoza, prema tekstu Elfriede Jelinek i na glazbu Philippea Manouryja. Kod nas će premijerno biti praizvedena u koprodukciji s Opérom Comique iz Pariza u studenome. Druga je operna premijera ‘Turandot’, njeno suvremeno čitanje, koju sam upravo gledala u teatru u Marcerati, i koja je podijelila publiku, a meni se čini jako zanimljivom. Režirali su je Ricci Forte, alternativni talijanski redatelji, koji su prvi put radili operu. To je naša prva koprodukcija s njima, a kako stvari stoje, postoji varijanta da s njima krenemo u jedan veliki projekt ‘Put svile’, što podrazumijeva i kulturološko-gospodarsko povezivanje. To su upravo priče koje me danas zanimaju u teatru jer mislim da teatar ne može biti sam sebi svrha.

Miki Manojlović igrat će u glavnoj ulozi u ‘Kralju Learu’.

- A jednako je zanimljiv i nastup - i sama sam se iznenadila kad mi je rekao da je 50 godina proveo u HNK - Mustafe Nadarevića, koji će najvjerojatnije prihvatiti ulogu Lude. Režira Janusz Kica. Zadnju dramsku premijeru radimo u sklopu programa Europske kazališne konvencije. Projekt se zove ‘Europski teatarski laboratorij’. Financiran je u programu Kreativna Europa Europske komisije. Što se programa tiče, njima su trenutačno najzanimljivije dvije stvari: razvoj publike i digitalizacija. Tragom toga u dvogodišnjem projektu pokazat ćemo kako tehnologija može pomoći teatru. Kad sam početkom devedesetih bila na Fullbrightovoj stipendiji u New Yorku, velika tema naših rasprava bila je hoće li tehnologija uništiti teatar.

Što se vama činilo?

- Da neće, i to se pokazalo točnim.

No, bit će vremena za detalje digitalizacije u teatru, koju ćemo predstavu u sklopu toga vidjeti?

- Kod nas će se raditi ‘Peer Gynt’, a u Oslu ‘Kraljevo’ - oni, na primjer, nikad nisu čuli za Krležu, i kad smo im prije dvije i pol godine to ponudili, bili su apsolutno zapanjeni. Mislim da je naša dužnost da našu literaturu predstavimo Europi.

Što su trendovi u kazalištu danas?

- Rekla bih da nema velikih trendovskih predstava, možda čak ni dobrih predstava, predstava koje nešto pomiču. Postoje veliki redatelji koji i dalje rade i svaka njihova predstava je događaj po sebi. Meni je trenutno najzanimljiviji Ivo van Hove.

Njegove predstave su gostovale u Zagrebu.

- Da, ‘Opening night’ i ‘Dugo putovanje u bijelo’. Zanimljiv mi je i Nikolas Stemann koji će doći kod nas s operom po teksu Elfriede Jelinek. Puno je po Njemačkoj režirao njenih tekstova, dakle nešto izvan klasičnog teatra, a opet je jako komunikativan. Mene osobno još uvijek zanima ono što radi Ostermeier. Negdje mi se čini, pogotovo kad je riječ o klasičnoj literaturi, da nalazi pravi ključ razumijevanja klasika u našem vremenu.

To, naravno, više nije teatar krvi i sperme, koji ga je proslavio.

- Ne, završio je tzv. postdramski teatar, poetika krvi i sperme već gotovo zaboravljena. I nekako ono što i svjetsko i europsko kazalište zanima danas je povratak naraciji, priči, glumcima, vratili smo se okvirima koji nisu nužno konzervativni, nego nose neku novu perspektivu. I mene samu najviše zanima da mi teatar ispriča priču i da se uspijem u njoj pronaći. Postoje, naravno, autorski projekti, poput naše koprodukcije na lanjskom Festivalu, predstava ‘Tristesse’ koja povezuje tekst, glazbu, video... u jednu čudesnu cjelinu. Na neki način trend je multidisciplinarnost, dakle povezivanje s ostalim vrstama umjetnosti. Veliki šok je izazvalo u Berlinu da je nakon godina i godina Frank Kastorf izgubio posao, otišao iz Volksbuhne i da je na njegovo mjesto došao Chris Dercon, bivši direktor Tate Gallery iz Londona. Pisale su se peticije protiv njega, ali on je postao umjetnički direktor kazališta, s potpuno novim viđenjem, koje na neki način poništava dugodišnju alternativnu i ideološki čvrstu orijentaciju nekadašnje Volkbuhne. Multidisciplinarnost postaje sveprisutna, ne na razini nezavisnih grupa, što je odavno priznato, nego na razini institucija. Kao da se godinama stajalo pred zidom i odjednom shvatilo da se teatar mora mijenjati.

Što je s političkim kazalištem?

- Koliko ja znam, ono u onom obliku kojeg mi pamtimo ne postoji. Postoji, na primjer, teatar koji se obraća manjinama... u Berlinu je to Gorki teatar, s intendanticom Sermin Langhoff, Turkinjom, koji je neko vrijeme bio prvi među berlinskim teatrima zato što se bavi problemima manjina, imigranata..., kojih je ondje jako puno. Predstave se izvode na jezicima manjina i problematizira se njihov stvarni život kao i njemačkog društva. Po meni je to neka vrsta političkog teatra, u tom smislu možda je Gorki i najzanimljiviji.

Oliver Frljić ondje je imao predstavu, a Langhoff ga i dalje želi angažirati. Kako biste nazvali Frljićevo kazalište?

- Recimo, teatrom provokacije, polemike.

Biste li ga vi angažirali u HNK?

- Bih, ja sam ga angažirala i u ZKM-u, nekoliko puta. Ali uvijek mi je zanimljivija teatarska priča koju bi on ponudio, ne samo Frljić kao Frljić. Ta priča morala bi biti drugačija nego u ZKM-u, jer uvijek postoji kontekst teatra u kojem se nešto radi. I ono što je jako važno - za koga se radi. Kome se obraćaš. To je problem naših ljetnih festivala jer ne uspijevaju odgovoriti na pitanje - kome se oni zapravo obraćaju. Kad se to pogubi - a ne obraćaš se svima, onda se sve pogubi. Na primjer, u Avignonu festival je središte svega jer tamo kad je festival, onda postoji samo festival i svi su samo zbog festivala. To u Dubrovniku nije slučaj - ne znaš obraća li se festival ljudima koji žive tamo za vrijeme godine, turistima s kruzera, turistima koji si mogu priuštiti spavanje u Excelsioru ili Hiltonu. A kad se obraćaš svima, ne obraćaš se nikome.

Je li Berlin kazališno najrelevantniji grad?

- Mislim na neki način da jest. Između ostalog zato što njemačka država i dalje daje puno novca za teatar, vjerojatno najviše u Europi, pa i u svijetu za kazališta poput Gorkog, Schaubuhne, Volksbuhne, Deutsche Teather..., ali i za brojna kazališta po njemačkoj provinciji.

Po čemu će vas kao intendanticu zapamtiti u HNK?

- Treću sam godinu tu i mislim da se puno toga promijenilo. Dobili smo publiku, doista smo je dobili - u ovoj sezoni to mogu reći. Ja sam tu bitku vodila i u ZKM-u, znam koja je to borba i kako ju je teško dobiti i jako sam na nju i naše rezultate ponosna. Pitanje je uvijek - kako da ti publika povjeruje i da dođe u kazalište? Da jednom dođu, pa onda i drugi put. Ali ako ne dođu niti jednom, neće nikada ni doći. Kad sam ušla u HNK, tu je bila mahom starija publika koja je imala abonmane za operu, djevojčice su dolazile na balet i uglavnom je bila prazna drama. Mi sada po zadnjim internim anketama imamo 80 posto popunjenosti na dramskim predstavama, što mislim da je zadnji put bilo u zlatno vrijeme HNK, ono vrijeme zbog kojeg sam se i ja odlučila baviti ovim poslom, a to je bilo u vrijeme ‘Kiklopa’ Koste Spajića, Violićevog ‘Richarda III’, Kunčevićevog ‘Dunda Maroja’... Kad se tražila karta više za dramu. Mi smo to uspjeli postići s ‘Tri zime’, ‘Ljudima od voska’...

Kad želite popuniti gledalište, na koji način razmišljate?

- Mislim da se to može samo dobrim predstavama. Marketinškim trikom, teško. Na primjer, mi smo imali premijeru baleta ‘Glembajevi’ na kraju sezone. Lipanj je katastrofa za popuniti gledalište jer je vruće, završava škola, ljudima više nije ni do čega, štede novac za ljetovanje... Dan prije premijere imali smo dvije predstave koje su bile skroz prazne, nitko nije pokazao interes za predstavu.... Nakon premijere te su se predstave same popunile. Dobra predstava, dobri glumci, super pjevači... usmena predaja, priča... Recimo, fenomen ‘Tri zime’, koja je sad odigrana nekih pedeset puta, znači, vidjelo ih je nekih 38.000 ljudi... ljudi koji to sad gledaju su ljudi koji nikad nisu bili u kazalištu, to se vidi, ali su privučeni nekom pričom da je to zanimljivo, dobro.

Ipak, i dobra predstava propadne, ako nema nešto ‘catchy’, nažalost. ‘Ljudi od voska’ su odlična predstava, ali... još ‘poznajemo’ i protagoniste nečeg što se čini kao sočan trač.

- Ali, mora biti dobra i predstava. Kad sam došla u ZKM, prijatelj mi je rekao - pamtit će te samo po predstavama, sve oko čega se ti mučiš, patiš, strahuješ bit će zaboravljeno. I to je točno.

Što je presudilo vašem bavljenju kazalištem?

- Nesretni slučaj, ako se to tako može reći... Upisala sam dramaturgiju i za vrijeme studija počela sam pisati kritike, ali filmske, u Poletu i Studentskom listu. Film me jako zanimao. Moj pokojni profesor Nikola Batušić rekao mi je da su ga iz Vjesnika molili da piše kazališnu kritiku, ali da je on predložio mene... hvala mu, dapače. Voljela sam tada kazalište, ali ne kao film.

Jeste li htjeli biti glumica, redateljica?

- Baš nikad nisam imala tih pretenzija...

Ambicija, OK.

- Ne. Kao dijete bila sam kod Zvjezdane Ladike u dramskom studiju. Mislim da je i ovo jako kreativan posao, puno se stvari može napraviti i u ovih 14 godina otkad sam došla u ZKM, užasno mi je drago da sam hrvatski teatar uspjela predstaviti svijetu. Baš sam ponosna na to. Zadnji put kad smo u Petrogradu u Aleksandrijskom teatru igrali Anu Karenjinu, u koreografiji Lea Mujića, 900 ljudi je pljeskalo... a kad smo došli, pitali su nas otkud smo i gdje je Hrvatska i skoro pa kako se mi usuđujemo dirati u njihovu baštinu, Karenjinu, Čajkovskog...

Niste htjeli biti mlada glumica koja dobiva cvijeće, standing ovations...

- Ne, ne, ne. Zanimala me dramska literatura, imala sam sjajne profesore. Berković mi je predavao scenarij, on me totalno usmjerio na film, bio je sjajan Batušić, pa Švacov, koji je predavao dramaturgiju. Ivan Kušan je predavao praktičnu dramaturgiju, i tu je i cijela komparativna, sa Solarom, Pelešom, Peterlićem...

Jeste li nekad napisali neku dramu?

- Jesam, dvije radiodrame, kod profesora Vončine, koje su se izvodile na Dramskom programu Radio Zagreba. I jedan scenarij za film koji je sad isto pokojni Stjepan Fontin snimio za Hrvatsku televiziju, ‘Andrea ili o odrastanju’, a drama je bila ‘Ophodavanje’... ne znam kako se druga zvala. Neke ljubavne priče. Ja sam u to vrijeme bila potpuno luda za francuskim Novim valom i tom vrstom odnosa fikcije i stvarnosti... Obožavala sam Godarda, Renoirea, Alaina Resnaisa...

Pa naša generacija i je obrazovana na nečem suprotnom od priče.

- Da. A onda mi se dogodilo da sam prije nekoliko godina otišla pogledati neki Godardov film i izišla prije kraja potpuno zblenuta. Više nije išlo. A nekad sam bila luda za filmom ‘Prošle godine u Marienbadu’, gdje ne znaš je li se nešto dogodilo ili se nije dogodilo. ‘Hirošima, mon amour’ i tako svi ti veliki filmovi iz jednog nestalnog vremena....

Mislite li još koga dovesti od glumaca? S vama je iz ZKM-a došla Nina Violić, Ksenija Marinković.

- Treba nam mladih glumaca. Meni je uvijek lijepo kad se mladi glumci dolaze interesirati za mjesto. Nažalost, limitirani smo, iako nam je ministrica Obuljen i državna uprava, jer mi nismo pod upravom Grada, izišla ususret, pa sad, kad se neko mjesto isprazni, možemo ga popuniti, dok je cijele prošle godine vladalo pravilo ‘dva za jedan’. Nažalost, kao posljedica krize došla je činjenica koje se svi bojimo, budućnost mladih umjetnika. Ni Europa ne može trenutno riskirati, a kamoli mi. Ako imate 12 dramskih premijera godišnje, možete dati mladom režiseru da režira nešto što u konačnici može propasti. Ako imate četiri, ne možete. Sve je manji prostor za mlade, na neki je način ravno zločinu da 50 mladih ljudi u nas završi razne akademije, a realno nemaju mjesta u kazalištu.

Natječaj za intendanticu HNK je u tijeku, kandidirali ste se.

- Da, natječaj se mora održati godinu dana prije isteka mandata ‘starog’ intendanta. Ja sam svoj ugovor potpisala 1. rujna. 2014. Kad natječaj završi, kazališno vijeće, čiji su sad članovi Duško Ljuština, predsjednik, Snježana Abramović Milković, Srećko Šestan, Iva Hraste Sočo, Vlasta Ramljak, Svebor Sečak i Saša Ivaci, otvara kuverte. Natječajni materijal se šalje u Ministarstvo kulture, ministrica kulture i gradonačelnik odlučuju o kandidatu, a Vlada imenuje intendanta.