CARMEN U CINESTARU

I naša publika sada može u operni raj kroz 3D naočale

Jednog ljeta sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća prvi sam put otišao na operu - u kino. U jednom frankfurtskom kinu prikazivala se filmska verzija, odnosno, bolje je reći filmovana Bizetova opera Carmen, u režiji Francesca Rosija. Zanosnu Juliju Migenes u naslovnoj ulozi, mrtvu je, na trgu ispred toreadorske arene u Sevilli, ostavio Placido Domingo, tada u naponu tenorske snage kao nesretnik Don Jose.

Već na početku projekcije uvjerio sam se da je ona u kino privukla i ljude kojima je to bio prvi susret s operom. Netko iz publike, navikle na sinkroniziranje filmova na njemački, u redu iza mene, čim se pojavio prvi potpis s prijevodom, glasno se požalio: “Pa nećemo valjda morati čitati?”. I filmu, naime, kao i na većini opernih pozornica, Carmen se, naravno, pjevala u originalu, na francuskom jeziku.

Novi korak u budućnost

A o tome da ćemo jednog dana u kinima gledati izravne prijenose iz najvećih svjetskih opernih kazališta, nitko tada još nije ni sanjao. Led je prije nekoliko godina probio njujorški Metropolitan, čije čudesne predstave već nekoliko sezona gledamo u Lisinskom. A preksinoć je i hrvatska publika u Zagrebu, te Rijeci, Zadru, Šibeniku i Splitu, dobila priliku napraviti još jedan korak u budućnost opere i kina. U zagrebačkom Cinestaru u Branimir centru pobrinuli su se za kazališni ugođaj: pred najvećom dvoranom br. 11 s izvanrednim razglasom prostrli su crveni tepih, a u pauzi je poslužen pjenušac.

Doduše, ne bi bilo zgorega da su postavili i natpis kakav sam svojedobno vidio u jednom sličnom kino-centru u Beču, koji je publiku ljubazno zamolio da u dvoranu u kojoj se prikazuje opera ne unosi kokice i ostale grickalice. Ali, da im ne bi kvario očito veliki užitak, gospođama do sebe ipak nisam prigovarao ni kada su pjevušile poznate Bizetove arije, a ni kada su kasnije slasno krckale nachose.

Gledatelj na pozornici

Nisu ni one meni upropastile večer, doživljaj je bio predobar da bi mi ga bilo što pokvarilo. Čim sam stavio naočale, koje danas više nisu primitivni kartonski okvir s raznobojnom plastikom nego mogu proći i za izlazak u grad po suncu, čarolija je počela.

Od samih slova koja lebde u prostoru, a da ne govorimo o pogledu s balkona ili iz partera londonskog Covent Gardena, kako se popularno zove zgrada Kraljevske operne kuće u Londonu.

Cijelo vrijeme imate osjećaj da ste na samoj pozornici, sa svom njezinom visinom, širinom i dubinom. Najefektniji su, kao i u 3D filmovima, oni trenuci kada netko prema vama pruži ruku ili sablju, a čarolija je potpuna kada u završnoj sceni kroz zrak počnu padati latice cvijeća.

Dekoltei radnica iz seviljske tvornice cigareta i ciganki koje plešu u krčmi, doslovno su - opipljivi, a boje i obrisi kristalno čisti i jasni. Ali, sve je to već viđeno u Avataru. Kada sam najuvaženiju svoju kolegicu Mariju Barbieri u pauzi pitao kako joj se sviđa, ona se nije ni osvrnula na tehniku, već je smjesta krenula hvaliti mezzosopranisticu Christine Rice kao najbolju Carmen koju je ikada gledala.

Doista, toliko temperamenta i strasti, a i predivnog pjevanja teško je bilo očekivati od jedne engleske mezzosopranistice.

Prave suze na licu

Dakle, doživljaj opere i dalje ne ovisi o tehnici, nego o glazbenoj, kako orkestralnoj, tako pjevačkoj i glumačkoj izvedbi. Prizor Don Joseove ( Bryan Hymel) najpoznatije arije o cvijetu bio je nezaboravan ne samo zbog njegovog pjevanja, nego još više suza koje teku niz lice Carmen dok ga sluša.

Londonski Covent Garden s ovom sjajnom predstavom koji je režirala Francesca Zambello, te uz vrhunski orkestar kojem dirigira Constantinos Carydis, doista predstavlja operni raj. A pogled u njega kroz 3D naočale čini ga samo još čudesnijim i nezaboravnijim. Osobito iz Zagreba.

Uz Met u Lisinskom novi ciklus opera u Movieplexu

Dok s uzbuđenjem čekaju premijeru Wagnerovog ‘Parsifala’ u zagrebačkom HNK, ljubitelji opere u Zagrebu ne da se ne dosađu-ju, nego bi se od silne ponude mogli i izbezumiti. Ciklus Met u Lisinskom iz New Yorka ovaj mjesec donosi 19. ožujka Luciu di Lammermoor, a potom Adamsovog Nixona u Kini. Ali, dvorane Movieplexa u Kaptol centru već 24. ožujka vode nas u milansku Scalu na ‘Čarobnu frulu’, a potom, skoro svaki tjedan sve do kraja lipnja, na sve redom popularne naslove u bečku Staatsoperu, barcelonski Gran Teatre del Liceu, venecijanski Fenice, londonski Covent Garden, madridski Teatro real kao i Teatro regio di Parma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:19