GLUMAČKA KAZALIŠNA DIVA 'Nekad si mislim kako bi bilo divno da, u penziji, naučim šivati. Što bih si sašila? Malu jastučnicu!'

Doris Šarić Kukuljica velika je glumačka kazališna diva. Od toga treba poći. Zatim ući u njen stan, u kojem je sve bijelo - osim stare dubrovačke slike Gospe, uspomene od pokojne none, hrptova knjiga, Atačeva velikog portreta Doris… Bijelo je baš sve i sve vodi staloženosti i koncentraciji, bez suvišnih stvari na koje se misao nakači i tako propada. “Bijelo ti je najlakše za održavanje”, pravda se Doris. Je, kod Doris je sve lagano, lagano kao engleska trava.

Doris je pametna. Načitana, neka je meni dopušteno suditi, načitana bome, pa kako da ispitivač ne počne posrtati? Superiorna, u sebe mirno sigurna. Odglumila je masu toga, u rasponu od Vojnovićeve Jele, pa Vodopićeve Jele, pa Držićeve Hekube i Ane Karenjine do Broja Jedan u “Alanu Fordu” u ZKM-u, njenom matičnom kazalištu. U njega je ušla 1992. ulogom u amblematskoj predstavi devedesetih, “Magic & Loss” redatelja Eduarda Milera. Osvojila je mnoge kazališne nagrade. I tri plivačke medalje s jugoslavenskih natjecanja.

Ovo ljeto jedno joj je od mnogih u kojem nema predaha; radno će ga i završiti krajem kolovoza, kad počinju probe za predstavu “Huddersfield” u režiji Renea Medvešeka, a dramu je napisao Uglješa Šajtinac.

A u međuvremenu - Doris Šarić Kukuljica prvi put u životu u Ranku Marinkoviću. U Dubrovniku. “Osim čuvene ‘Glorije’, Marinković se u našem kazalištu i ne radi puno. ‘Pod balkonima’ je predstava po dvije njegove pripovijetke iz istoimene zbirke priča. Uklapa se lijepo u temu Igara, Mediteran.”

Mediteran… a “Pod balkonima”. Mediteran ispod?

- Opor, grub, a najviše u suprotnostima ljubavi i oporosti. Kažemo, temperament. Mediteran je temperament… bijes, tuga i bol u najvećim oprekama.

Mediteran je i Camusov nož iz “Stranca” i austrougarski Trst.

- I Grčka je Mediteran, sjetimo se predivnog filma “Mediterraneo”. Jako sam se tu prepoznala. A opet, dubrovački se mentalitet ne uklapa totalno u tu sliku Mediterana, ili marinkovićevskog Mediterana. Dubrovnik je umiveniji, zatvoreniji, upravo se nekako “čuva”...

Odgovara mu jedna, eto engleska, poslovica, “never explain, never complain”. Nikad ne objašnjavaj i nikad se ne žali. Uvijek je dobro, u Dubrovniku, a dio toga sam i ja upila odgojem, da se sva intima drži iza zatvorenih vrata. A u Marinkovića su ti prozori i vrata otvoreni, intima se pretače na kalete, izlazi kroz balkone.

Never explain, never complain, dobar stav. Usadile su ga majka, nona?

- I majka i moje dvije none, Margarita i Metilda. Srce se otvaralo samo u najužem krugu. Nonu Margaritu sam rano izgubila, ali kod nje je to možda bilo najprezentnije. None Metilda je 1941. ostala udovica, sama s dvoje djece, mojom mamom i njezinim bratom, bez primanja, možete misliti koje je to siromaštvo bilo, sve tamo do pedesetih. Ali njezina je deviza bila nikad nemoj dopustiti da te itko žali i ti se nemoj nikome žaliti. U tom siromaštvu uvijek je našla načina da u kući bude finih sitnih kolača, kave i rozolina, ali moja mama i dundo to nisu smjeli ni pomirisati, to je bilo samo za goste. Objašnjavala im je da ih na taj način najviše čuva, nitko ih neće žaliti.

Strogo ste odgajani?

- Moji su roditelji bili izuzetno liberalni, tu nije bilo ograničenja, ali postojala su druga. Kao dijete uvijek želiš ovamo, onamo, pa kad bih rekla, ali tata, svi idu, svi mogu… dočekalo bi me: “Ti nisi svi”. Poticali su me da gradim svoj identitet, koliko god on u formativnim godinama klizi… Kad sam došla u Zagreb, na Akademiju, shvatila sam kolika je bila važnost odgoja, obitelji. Ne volim o sebi ništa dobro reći, nikad nismo objektivni… Nona, mama, bile su moje prijateljice. Isto tako je moj odnos s ocem, a bio je kapetan duge plovidbe i slikar, bio tako potpun, nije ništa ograničavao, uvijek je sve otvarao i definitivno me odredio kao ženu. Glavno mu je pitanje bilo, onako zavjerenički: “Doris, je li bilo avantura?” S takvom strašću, jer je želio da živim svoj život! Pa je nastavio s tim pitanjem i kad sam se udala, morala sam mu reći - tata, čekaj, ja sam udana žena, kako me možeš ispred Iva to pitat…

Što su avanture?

- Sve što izlazi iz okvira, iz toga da se navečer izađe, prošeta i pojede sladoled. Sve nepredviđeno, možda noćno kupanje…

Hm, kupanje… ili da se nekoga jako brzo upozna?

- I to.

Pa, je li bilo avantura, Doris?

- Cijeli je moj život avantura… Uvijek sam bila otvorena prema svemu i mislim da je to urodilo nekim plodom. Svatko treba avanturu! Mi s godinama gubimo nevinost… Kako se nakupljaju strahovi, a ja sam ih se nakupila, više odlučujemo iz racionalnog, ne prepuštamo se stvarima.

Vi i ja smo generacija, ali odrasle smo u totalno različitim sredinama, povijesno i kulturno teško spojivim. Jako se dobro razumijemo, zahvaljujući čemu? Sigurno nas nisu Nalješković i Kanižlić spojili.

- Mene je, prije svega, odredio teatar. U prvom gimnazije ušla sam u studentski teatar Lero, provodila ondje svaku večer. Eksperimentirali smo. Ondje je bio moj cjeloživotni prijatelj, pokojni Pređo Vušović, pa Davor Mojaš... Naravno, ja sam dijete rock and rola, muzika koju i danas slušam je muzika onog vremena. Počneš s Beatlesima, ali brzo sam prešla na Doorse, Pink Floyd. Lou Reed mi je naročito obilježio to razdoblje, to su malo mračnije stvari koje čovjek nosi. Smrt postane u pubertetu nešto blisko, nešto o čemu se razmišlja.

Uf… ali da, tako je.

- Zanimljivi su ti valovi u kojima nam se javljaju neke teme. One se nameću, ne uzimaš ih zato što hoćeš, nego se neka potreba javlja iznutra, sa 15, 16, 17 godina, koju kasnije konkretnost života, posao, istisnu. I dočekaju nas ponovno, barem je kod mene bio takav slučaj, nakon smrti najbližih, majke, oca, mojih nona, dunda.

“Tužna Jele” s mladom Doris bila je hit Igara, igrala je sedam godina. Ali vi volite reći koliko je za vas važan bio Bertold Brecht.

- Da, “Tužna Jele” dubrovačkog pisca Mate Vodopića, izuzetnog čovjeka, prevoditelja, svećenika velikog obrazovanja, dobrotvora, dobre duše grada. Na njega se direktno naslanja Ivo Vojnović. A Brechta sam otkrila kao članica Lera, s njim i povijesni kontekst iz kojega je stvarao. Nakon Brechta, Ionesca i Becketta moj je put bio, da tako kažem, obrnut, krenula sam prema natrag, prema prekretnicama u dramskom pismu, prostorima velikih ljudi za teatar, književnost… I sve se to događalo u Dubrovniku u kojem je sve bilo puno fokusiranije, bez svih tih silnih auta koji jure, frekvencija koje nad Dubrovnikom zuje, mobitela i satelita. Bilo je puno više boje, mirisa, mira. A umjetnost ne ide bez mira, bez izolacije.

Prva predstava u vašem životu, “Dundo Maroje” u režiji Koste Spaića. Je li to bila vaša glumačka epifanija, bit ću glumica?

- Cijeli se život pitam - kakva je dječja glava kad se uzbudi do krajnjih granica? Moja je glava tad imala šest godina. Pero Kvrgić, Fahro Konjhodžić, pamtit ću tu predstavu dok sam živa. Ali, to je bilo nešto što je domaće, što je tu, Držić, Vojnović, nisam se imala toliko potrebu baviti time kao mlada… Željela sam ići u ono što je čim dalje od mene, nepoznato… Tu je valjda i ozbiljna glazba, kojoj nas je još u osnovnoj školi priveo nastavnik Mato Radović. Ta znanja se danas ne stječu. I uvijek me u kazalištu, još kao dijete, zanimalo ono “kako”, ma kako, kako oni to naprave? I dandanas su meni probe za predstavu potpuno čarobne. Bez obzira na to što je neizvjesnost uvijek tu. Ako smo u dobroj ekipi, gotovo je sigurno da će izaći na dobro, ali, iskreno, oni veliki uspjesi vrlo su, vrlo rijetki i pravi vrhovi se teško dotiču.

Govori li to iz vas buduća redateljica?

- Hmm…

I vaša je Ana Karenjina u ZKM-u bila hit. Velika uloga na kojoj se lako okliznuti… mnoge su se glumice okliznule.

- A ja sam za nju imala samo mjesec i pol dana! Lako se glumački popeti uz te stepenice lažnog braka, kakav je njen s Karenjinom, jer svi u sebi nosimo bunt da kad-tad u životu zbacimo sa sebe bilo kakav okvir. Meni je žao što je opća slika Ane Karenjine jako zapečaćena Hollywoodom… jer kad krene to rastakanje njene ličnosti, ona se zbog toga ubije: ona više ne voli sebe. O toj knjizi sam puno razmišljala i kako je strašno kad čovjek prestane voljeti sebe. Tad ne možeš voljeti nikog. Taj dio je najveći glumački izazov. Nisam puno ni jela ni spavala, nije bilo vremena. Ali navečer, nakon proba, uvijek bih se vratila romanu, propitivala ono što sam napravila.

Poznata je Ana Karenjina Grete Garbo, no Garbo se, kao i Brigitte Bardot, sa 40 godina potpuno povukla. Vi to sigurno ne možete razumjeti.

- Mogu, mogu. Pogotovo kad se radi o tako ogromnoj popularnosti. Ne da nije mogla, nije ju više željela nositi na leđima. Fantastično je kad čovjek promijeni životni kurs. Velika hrabrost.

No vi ćete glumiti zauvijek.

- Život ima raznih opcija. Nekad si mislim, kako bi bilo divno da, u penziji, naučim šivati. Moja nona je bila šnajderica, odlična, nažalost, nisam stigla ništa od nje naučiti. Što bih si sašila? Malu jastučnicu!

Šala mala. Vaša je posvećenost poslu legendarna. Nekako si mislim da ste i muža pomorca izabrali zato da možete barem pola godine biti sami s kazalištem.

- Ha-ha… a, ne, ne! To je bila čista ljubav i intuicija. Dapače, ja sam govorila - nikad ne bih voljela muža pomorca, baš zato što su u mojoj familiji svi bili pomorci, i ne bih voljela muža iz teatra, to bi bilo prenaporno. Kad sam se upoznala s Ivom i kad smo se kliknuli na pogled, nisam imala pojma tko je on, što je, odakle je. Vrlo brzo mi je rekao da je pomorac, ali bilo je kasno.

Upoznali ste se, naravno, na predstavi, na Igrama?

- Ne, naravno da ne. Na tulumu.

Da, vi ste dijete svog doba.

- Iako, poslije mi je priznao da je gledao “Hekubu”, da me “ubrao” iz viđenja. Ali nikad se prije nismo sreli.

Suprug više ne plovi?

- Sad radi druge poslove, svira. Prestao je ploviti jer je to i njega i mene iscrpljivalo. I u nekim godinama brod više nije romantično mjesto, nego zbilja kruh sa sedam kora. Osim toga, brod je sad tramvaj koji ide od točke A do točke B, sve je automatizirano. Pa smo odlučili da više neće ploviti. Ali opet smo razdvojeni dio godine, zbog njegova posla. Tako nam je valjda zapisano. Zimu provedemo zajedno, šest, sedam mjeseci u kontinuitetu.

Za nekoliko dana ste u Dubrovniku. Kakav će vas Dubrovnik dočekati?

- Nesnosna gužva, kaotičnost, suluda energija za koju se treba, e, baš pripremiti. Stanujem vrlo blizu Starog grada, za sve što mi treba moram sići na Pile… Pokušavam rano ustati, sve obaviti do deset sati kad već postaje jako kaotično. Ako ne uspijem izaći rano, možda ću kroz Vrata od Pila proći nakon pet, deset minuta čekanja, netko će se nasloniti na mene u prolazu, ja ću nekoga okrznuti…

A da gledamo nesnosne gužve s pozitivne strane? Dubrovnik je već enormno bogat, a bit će, zahvaljujući turizmu, i bogatiji. A kultura bez novca možda može, ali teško.

- Novac ne može biti mjerilo uspjeha jednoga grada. Dubrovnik je zaslužio da bude svjetski poznat, ali s tim treba oprezno postupati. Zgrtanje novca na toj ljepoti Dubrovnik je već devastiralo. Upozorenja UNESCO-a ne mogu se zanemariti. U Starom gradu mast iz lokala začepljuje prastaru kanalizaciju, treba se riješiti pitanje smeća… Turizam nam daje novac s kojim se dio toga može početi rješavati. A broj kruzera se mora ograničiti. To očekujem od gradskih vlasti. Sadašnji gradonačelnik Franković to je obećao, ali ni to se ne može napraviti preko noći.

Evo, podsjećate gradonačelnika Frankovića na obećanje… A nama za kraj ostaju strahovi, “nakupili” ste ih se, kažete.

- Strahovi… recimo, od budućnosti. U Hrvatskoj kao da smo zapeli pred nekim zidom. I ne vidim načina da se on preskoči. Pa onda - društvene norme koje su konfuzne, mahnite, lude, postaju sve konzervativnije, žena je žena ako je majka i domaćica, a onda je valjda i kraljica... Meni to iziritira svaki živac. Pusti svakome da bude ono što je, s djecom, bez djece. Sve mi je divno ako je kome divno. Sve ostalo, ne ide, ne. I svjetska je slika grozna. Jedan posto ljudi drži cijeli svijet. Zašto je tako? A onda se tješim da je zemaljska kugla jača od svega, traje već, koliko… 13 milijardi godina. Ne trebamo sve mjeriti svojim kratkim životom.