KSENIJA PAJIĆ

'Gluma. To je i poziv životnog tumača i vrsta psihoterapije'

Zagreb, 160611.Studio EPH.Glumica Ksenija Pajic.Foto: Biljana Gaurina / CROPIX
 Biljana Gaurina / CROPIX

Kazalište Gavella premijerno će 11. svibnja izvesti tekst Viktorije Nikiforove “U ime novca”, cinični prikaz onoga što je liberalni kapitalizam donio tobožnoj srednjoj klasi, rastrojenoj u kreditima i troškovima, umreženoj u financijskim opsjenama i izgubljenoj u personalnim relacijama. Svijet Moskve iz 2006. zahvaljući adaptaciji Dubravka Mihanovića postao je svijet Zagreba danas, gdje susrećemo pohlepne bankare, nemoralne ali vjerski indoktrinirane političare, naivne novinarke, neuspješne menadžere, moderne prostitutke... Predstavu režira Dražen Ferenčina, a u jednoj od glavnih uloga naći će se i legendarna Ksenija Pajić, ovdje “službenica kreditnog odjela Suberbanke koja mjesečno zarađuje 6200 kuna”.

Sloboda i kapitalizam

• Glavni junaci predstave “U ime novca” bez unaprijed pripremljene računice ne samo da ne mogu kupiti stan ili dati otkaz, već ne mogu ostvariti ni intimne ambicije. Dakle, predstava kaže da je liberalni kapitalizam doveo do toga da izbora nema - postoje samo prisile, uvjetovane instinktom za preživljavanje...

- Doista malo ljudi znam kojima novac danas nije bitan, i to u smislu osnovne egzistencije. Da ne govorim o posebnim željama i potrebama gdje ljudi nemaju ni za kazališnu kartu, i za štošta još što bi značilo njihov duhovni razvoj. I roditeljstvo je danas nekome luksuz: u borbi za goli opstanak lik mlade žene u predstavi ne može si priuštiti da ostane trudna jer nije sigurna hoće li zadržati posao. Prosjeku ljudi osnovne su ljudske slobode ograničene: postali smo marionete, netko povlači konce i nekome je očito u interesu da svijet izgleda na ovaj način.

• Vi u predstavu igrate Željku, bankarsku službenicu koja sudjeluje u financijskim prevarama

- Riječ je o ženi koja je poslovno uspješna onda kad nagovori klijenta da potpiše ugovor o kreditu koji je za njega manje povoljan, a pritom se služi i zavođenjem da ga pridobije. Ja sam je doživjela kao nesigurnu osobu koja se nije privatno ostvarila. Koja se realizira kroz posao i na taj način “pliva”. Nije to sad pravilo, nije svaka službenica u banci takva. Riječ je karikaturi, budući da je tekst s pisan s naznakama komedije.

Kako se stvara uloga

• Kaže Viktorija Nikiforova da je danas najveća ljubav ona između Novca i Transakcije, da se i u privatnim odnosima ljudi počinju ponašati vodeći se jezikom ekonomije.

- Ako partneri, kad se upoznaju, jedan drugome ne mogu odati kolika im je plaća, znači da je novac postao nešto što poistovjećujemo s osobnošću. Paralelno, živimo u svijetu gdje nam uporno netko govori da nešto materijalno, novinu koja je došla na tržište, moramo imati. Sreća i olakšanje, međutim, počinju onog trenutka kad shvatite da to što vidite u izlogu ili na reklami - ne morate imati.

• Je li zaduženje u novcu, kako sugerira ovaj komad, zapravo hipoteka na život?

- Nitko ne bi smio pristajati na kredit koji će mu oduzeti pravo da živi kao čovjek. Svaki kredit u kojem je zaduženo i dostojanstvo vodi u katastrofu.

• Dosta ste igrali u popularnim TV serijama. Što su vam ti angažmani donijeli bitnog za karijeru?

- To je dobrodošao posao ne samo zbog financijske dobiti. Ja sam kroz te angažmane, koji podrazumijevaju svakodnevni višesatni rad i učenje ogromne količine tekstova, dobila i na samopouzdanju i na disciplini, što danas olakšava moj rad u kazalištu.

• Vi ste ne samo uspješna glumica, nego i ikona hrvatskog glumišta. Je li za to bilo potrebno još nešto osim dara i radišnosti?

- Ohoho, teške riječi. Zatekli ste me... Volim raditi, vrijedna sam, ovaj posao predstavlja veliki dio mog života. Ali vjerujem i da moja samozatajnost, suzdržavanje od odlaska na javne događaje, kao i činjenica da se normalno ponašam kad me netko tko želi pohvaliti moj rad pristojno zaustavi na ulici, utječu na percepciju moje karijere.

• Koji su vam redatelji dali ključne sugestije u karijeri?

- Mateja Koležnik pomaknula je moje viđenje sebe kao glumice. Govorili su na tu temu i drugi redatelji, ali ona je bila najkonkretnija u sugestiji da glumac, kad radi neku ulogu, mora preći granicu ugode u radu, odnosno da mora krenuti prema liniji emocionalne nelagode, kako bi pokušao pronaći nešto što u sebi još nije uspio otkriti. A sve to da bi ušao u veću transformaciju od one koju rutinski postiže. Uvijek se toga sjetim kad radim neku ulogu: kad se počnem ugodno osjećati i kad mi sve lako polazi za rukom, odmah znam da ne radim dovoljno dobro. Inače, redatelj od kojeg sam najviše naučila i s kojim sam najviše tekstova radila je Paolo Magelli.

• Kako se branite od uloge, kad se spusti zastor, kad završi proba, snimanje?

- Neizbježno je da se u privatno vrijeme u mislima vraćate problemu koji uloga nosi, što, međutim, ne znači da ste zaboravili živjeti. Ali, da, jednom mi se to bilo dogodilo, radili smo tragediju “Bakhe” s Warlikowskim, igrala sam Agavu, što mi jest bilo traumatično iskustvo i morala sam pronaći mehanizme da zaštitim sebe od uloge. U glumačkom poslu, bez obzira na to što znate da je to sve fikcija, svejedno morate biti spremni na opasnost da bilo koja uloga, kad ste stalno u njoj, doista odjednom može postati - vaš problem i vaš život.

Privilegirani poziv

• Je li posao glumca posao tumača života?

- Jest. I stalna je glumčeva potraga za drukčijim sredstvima kojima će interpretirati taj život i koja će publici biti prepoznatljiva. Neuspješni tragači su loši glumci. Premda, svi ljudi žive u sebi različite svjetove. Ali dok ih drugi zatomljuju, dobri glumci ih pokazuju. Naš je posao na taj način neka vrst vlastite psihoterapije.

• Je li sreća biti glumac u Hrvatskoj?

- Znate šta... imam plaću koja dolazi svaki mjesec. Osjećam se, za današnje vrijeme - privilegirano.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:08