I ovogodišnje Dane satire Fadila Hadžića u produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh kao izbornica potpisuje poznata dramaturginja Željka Udovičić Pleština.
U zahuktalom predfestivalskom ritmu otkrila nam je svoja satirikonska stremljenja.
Živimo li danas u idealnom vremenu za satiru?
- Nažalost, vrijeme u kojemu smo i protiv volje zarobljeni, pokazuje se doista bogatim rasadnikom satiričnih tema. Jer, što su vremena bremenitija problemima, motivi društvene zbilje koji se nude kao predmet poruge, ali i traže analizu, niču na svakome koraku, a sama satirična forma time postaje moćnija. Satira svojim umjetničkim izričajem ima priliku ubadati u neuralgične točke naše stvarnosti, ali mora pri tome i postavljati pitanja. Nerijetko neugodna. No to je takva književna, odnosno teatarska vrsta. Njoj bez hrabrosti nema opstanka. Ona u ovome vremenu koje je opasno sklono redefiniranju poznatih pojmova, istina, povijesnih činjenica, nastoji na uvećanju slobode društva. Zazire od svake cenzure. Pogotovo one koja je u umjetnosti najpogubija, ali klija kao korov u tzv. mladim demokracijama - a to je autocenzura. Dvorski kritičari s mjerom nemaju ništa zajedničkog sa satiričnim promišljanjem društvenih okolnosti.
Da li hiperprodukcija grotesknih događaja i likova možda i uspavljuje kreatore predstava, kao stvarnost će odraditi dio posla?
- Upravo suprotno. Ona razbuđuje, motivira i tjera na akciju satirična pera. Stvarnost je uvijek bila, a pogotovo danas jest - jača od teatra. I s njome se nadmetati, oponašajući je na kazališnim daskama, bilo bi teatarski pogrešno i nemoguće. Ali kazalište ima jedinstvenu mogućnost sublimirati tu zbilju, staviti probleme o kojima želi progovoriti pod lupu te ih tako izdvojene pokazati i prokazati jasnije i glasnije u svoj svojoj grotesknosti.
Vaše selekcije izrazito filtriraju onu šibajuću, društveno brižnu satiru od bulevarske, zabavljačke?
- Istina, sve odabrane predstave, a u ovogodišnjem izdanju festivala publika će ih moći vidjeti čak petnaest, potpuno su se udaljile od komediografskog, ali su se zato oboružale satiričnim oštricama. Satira je uvjetovana društvenim kontekstom koji je očito ovoga trenutka takav da komično uzmiče pred satiričnim. Suvremenim autorima, piscima, redateljima, glumcima, dramaturzima, u okolnostima koje nam je ovo naše vrijeme nametnulo nije dovoljno nečemu se samo smijati, već imaju potrebu predmet svojega interesa podvrći analitičkom promišljanju te kritički ga raščlaniti. Da, i gorko se tome nasmijati. Bilo je u ovogodišnjoj produkciji i nekoliko kvalitetnih komediografskih ostvarenja, ali, kao izbornica, odlučila sam u korist onih koji upiru prstom, koji manjkavu stvarnost bez pardona suprotstavljaju idealu. Mislim da je odgovorno danas, na festivalu koji nosi ime Dani satire, ne nuditi smijeh zaborava, onaj koji teži isključivo bezbrižnoj razonodi, već onaj koji zastaje u grlu. Onaj u kojemu se smijemo sebi i svojoj nemoći, a ne drugima. Onaj koji nas ne amnestira od odgovornosti za (ne)društene okolnosti kojima se rugamo, koje prozivamo - ali smo i sami dio njih. Satira ima za cilj osiguravati prostore slobode i ona teži pomicaju njenih granica. I zato je ipak utočište optimizma. A optimizma nam kronično nedostaje. Dok pučke zabave koju nam politika servira imamo na svakom koraku.
Koliko tu ima kompromisa, recimo, s obzirom na financije? Što ste htjeli a niste uspjeli dovesti na ovogodišnji festival?
- Kompromisa nema, svaka od odabranih predstava zaslužuje se pokazati publici ovoga festivala koji je, evo, zakoračio u petu deceniju svojega postojanja osiguravajući kroz turbulentna vremena svojega odrastanja potrebni poligon postavljanja pravih pitanja. Dani satire su danas neosporno najvažniji teatarski festival ovoga žanra u regiji. Međutim, upravo s obzirom na financijske mogućnosti, još se uvijek ne može govoriti o njegovoj dovoljnoj relevantnosti u europskom festivalskom okružju iako mu svojom kvalitetom zasigurno pripada. To još ostaje pokušati. Jer bilo bi interesantno i kazališnoj sceni te publici potrebno, u selekciji imati još nekoliko zanimljivih satiričnih ostvarenja iz Mađarske, Bugarske, Francuske, koja sam imala priliku pogledati. No, ovoga puta dolaze gosti iz Njemačke sa sjajnom predstavom “Svršetak igre”. Više od toga financijski nije bilo moguće.
Trenutak zdravog ismijavanja društvenih anomalija uvijek je ljekovit. Sjećate li se svoje prve katarze takvog tipa?
- Istina, satira ubada, ali ako pogodi u pravo mjesto i liječi. Njen je humor opor. On nasmije, ali odmah potom i rastuži. Sjećam se, na primjer, a bila sam jako mlada, predstave “Kralj Gordogan” Radovana Ivšića u režiji Vlade Habuneka u ondašnjem ITD-u, bilo je to čudno, smiješno, ozbiljno, pričalo o prirodi tiranije... Meni je svakako otvorilo neke druge svjetove i drugačije smjehove.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....