Proteklo je više od tri godine otkako sam zadnji put bio u Centru za kulturu na Trešnjevci. Točnije, nisam ondje ušao otkako je tragično preminuo, u 56. godini, kolega Želimir Ciglar, nekadašnji kazališni kritičar Večernjeg lista. Nedostaje nam Ciglar, tihi Zagrepčanin, njegova nedokučiva ironija i poseban tok misli, neki dan me je za njega pitao Sandro Damiani, učen čovjek, bivši ravnatelj Talijanske drame u Rijeci, zašto o njemu više ni riječi? Eto, takvi smo, a takvi ćemo i ostati.
Zanima me eto što bi Ciglar napisao za ovu prvu ovosezonsku premijeru Gradskog dramskog kazališta Gavella, anglosaksonsku novu popularnu i nagrađivanu dramu „Čovjek jastuk“ („The Pillowman“) Martina McDonagha, u prijevodu Nore Krstulović, režiji Vanje Jovanovića i igri četvorice glumaca: Franje Dijaka, Živka Anočića, Svena Šestaka i Nikole Baće?
Morbidna gluparija
Ne znam, dakle, bi li ostao zbunjen poput mene, koji se pitam je li riječ o velikoj gluposti ili nesporazumu u prijevodu i režiji. Pročitao sam original, nije mi mnogo stvar bistrija. Naime, koliko god se trudio prodrijeti u mehanizam toga djela, i dalje ne otkrivam po čemu je zaslužio tolike hvalospjeve, po čemu je ovaj komad izniman, provokativan ili poseban. Što se mene tiče, posrijedi je morbidna gluparija s viškom spisateljske prepotencije i manjkom osjećaja za mjeru i humor. Posrijedi je jedna teško probavljiva musaka od otpadaka različitih žanrova, čija se cjelina nadaje kao vježba iz prizemnog šokiranja publike ljudskom patologijom. Među četvero likova na pozornici, od kojih su svi ili duševno pomućeni, ili sadisti, ili ubojice, ili sve to zajedno ne stvara se ikakav zanimljiv odnos ili barem onakav koji bi proizlazio iz kakvog posebnog kuta gledanja.
Radnja teče u nekome neodređenom, umjetnom okruženju totalitarne države, gdje dvojica policijskih službenika, koji nam odmah na početku priopće da su sadisti i zločinci s dozvolom države, muče i zlostavljaju dvojicu braće, od kojih je jedan pisac, a drugi duševno bolestan mlađi brat, sve dok se ne ustanovi da su i ta dvojica ubojice i poremećena čeljad te na koncu stariji brat zadavi mlađega.
Cijeli taj nazovi horror je bljutavo proviđen najgorim frazama, rečenicama na prvu loptu a to što pokatkad ne znamo tko je u toj sumanutoj igrici u kojoj ulozi, i tko je koga ubio (otetu djecu ili vlastite roditelje) posve je nevažno.
U današnje vrijeme, kad se morbidnosti, ubojstva uživo, pornografija smrti, nesmetano šire kloakom zvanom Internet, ovakve scene to manje spadaju u teatar, makar teatar koji nije glup i, rekao bih, nedostojan. Dramska literatura dakako napučena je užasima otkako znamo za nju, od „Medeje“ do „Tita Andronika“, ali nigdje se ti užasi i morbidnosti ne serviraju kao doslovne preslike same radnje ubojstva ili mučenja. Nije stvar u radnji, negoli u motivaciji. Shakespeareov Jago zacijelo je mnogo morbidnija i opasnija osoba od ovih karikatura ovdje na sceni, ali eto ima šarma i uvijek je izazov igrati takvu ulogu. Ovdje izazova nema,likovi su zapravo plošni i, u dramskom smislu, fakultativni.
Naivna i prazna scena
Scena je također naivno-strašna, prazna a nekakve kuke povješane iznad glumaca, na mnoštvu lanaca, koje kao da nas straše da će i o njih vješati ljude, ili lutke, što se ne dogodi, nego na koncu ove zmešancije povješaju na njih mnoštvo bijelih kuverti, koje potom razrezuju skalpelom, te iz njih stane ispadati perje. To perje valjda predstavlja ispraznost same radnje ili ispraznost priča koje je napisao stariji brat, a po kojima je mlađi brat trijebio djecu. Što bi nas još zanimalo? Tko je od njih dvojice ubio vlastite roditelje? Je li stariji inspektor isto ubio kojega od svojih roditelja? Mlađi inspektor?
Tu scenu, još ojačanu ventilatorima(da raspuhuju perje potpisuju sam redatelj i kostimografkinja Marita Ćopo,koja je aktere odjenula banalno, kao u kakvoj staroj kriminalističkoj seriji.
Kad je posrijedi gluma, ponešto vjerujemo Nikoli Baći, kao Michalu, mlađem bratu, jer igra stanovitu pomućenost velikog djeteta, koji se donekle čini samo retardiran a ne i opasan za okolinu. Živko Anočić igra starijega brata, pisca (uzgred budi rečeno, slabog pisca), Katuriana, koji nas možda zanima ispočetka, prvih deset minuta, a zatim i on postaje tek scenska prikaza. Franjo Dijak kao Ariel i Sven Šestak kao Tupolski, dvojica inspektora, nadaju se kao karikature policajaca. Ne vjerujem ni njihovu sadizmu, ni njihovoj umišljenoj superiornosti – obojica su karikature karikature, osobito neuvjerljivi kad čine nasilje.
Nikakve ironije, zrnca soli nismo uočili u ovoj zmešanciji, koja publiku može zbuniti, neke i ustrašiti, ali većinom je dosadna u svojoj hinjenoj zakučastosti.
Ukratko, čudna i, pogotovo u ovo ionako paranoično vrijeme krize, promašena predstava, koja možda uzbuđuje duhove niske i neproduktivne te se nadaje kao nekakav netalentiran višak sitosti i nekontrolirane potrebe za takozvanom zabavom.