Dostojan Kunčevićev oproštaj od središnje nacionalne pozornice

ZAGREB - Ivo Vojnović (1857. - 1929.) dovršio je svoje “Maškarate ispod kuplja” (dakle “Maškare u potkrovlju”) u Nici u Francuskoj kao 65-godišnjak. Upravo toliko godina ima redatelj Ivica Kunčević, koji inscenacijom ovoga komornog, sjetnog i sumornog teksta u zagrebačkom HNK odlazi u mirovinu. Nadamo se da će i u mirovini nastaviti raditi, no ako i ne, ovom se predstavom dostojno oprostio, barem od središnje nacionalne pozornice.

Posljednijih godina Kunčević nije napravio zapaženiju predstavu, pa se činilo da je trajno izgubio koncentraciju za ozbiljan rad. No, eto, nije. Ovaj Vojnovićev tekst, praizveden u Pragu 1922., kao i svaki njegov dramski, naširoko je “objašnjen” u didaskalijama. Ovdje je dan i opširan prolog (oko osam kartica) u kojem autor pripovijeda da će se radnja zbiti na tavanu kuće “Gospóđâ Nikšinica”, dviju sestara usidjelica, koje su “stare gospođe, prave vladike i posljednje slavnog im roda Prokulićâ po ocu a Ranjinâ po majci - ‘De Proculis’ i ‘De Araneis’”.

Otac im je, ukratko, bio luđak i nasilnik, i ljubavi se domogle nisu nikad.

Poklade kao doba istine

U potkrovlju umire sluškinja Anica, koja, kao i njezine gospodarice nekad, mašta o ljubljenom koga nikad neće imati. Tri čina teku od dva do pet sati ujutro, u pokladnoj noći, pa bi se doista moglo postići da se komad odigra u “realnom” vremenu.

Predstava, međutim, traje sat i po (za koliko “realno” ima scenskog govora), u kojih je Aničino umiranje predstavljeno i kao umiranje cijelog mikrokozmosa Dubrovačke Republike. Po tome je, inače, ovaj komad tipičan za Vojnovićev dubrovački ciklus (“Ekvinocijo”, Dubrovačka trilogija), a možda je i najuspjeliji njegov izdanak.

Kunčević je morbidnost i okrutnost Vojnovićevih gospara i gospođa ovdje iznio kao programiranu neizbježnost i koliko god se komad činio lirskim, na scenu je iznesen kao nekovrsna tragedija društva, podosta slična našoj aktualnoj.

Poklade su za Vojnovića prije svega doba kad se govori istina, a ovdje se istinu ne usudi kazati nijedan protagonist. Ona napokon umire zajedno sa sušičavom djevojkom, koja će svoga nedosegnutog, ljubljenog Jeru još jednom vidjeti u predsmrtnom bunilu odjevenog kao Harlekina... Kunčević vješto balansira na razmeđu jave i sna, i cijela se “slika” nadaje kao svojevrsna noćna mora, iz koje, međutim, nema buđenja.

Suptilna dominacija

Glumci su vrlo koncentrirani, svi u istoj priči rekli bismo - nema iskliznuća i pogrešnih tonova. Čak je usklađena s partiturom i Vanja Matujec u ulozi Gospođe Jele, koja inače često zna preglasno “falšati”. Alma Prica kao Gospođa Ane suptilno dominira scenom. Ana Begić kao sluškinja Gjive jedina je pomalo buntovna spram umiruće kolotečine (što joj pristaje uz pojavu i glas), a osobit, opor, rekli bismo realističan začin zbivanju, daje igra Doris Šarić Kukuljice kao sluškinje Mare.

Seljančicu Anicu, ponajtežu ulogu, precizno je odvagnula Olga Pakalović, koja i u trenutku predsmrtne euforije ne igra na jednu emociju, nego paralelno i odlazi i nije svjesna toga odlaska.

Luka Dragić kao nesuđen Aničin ljubavnik Jero ponešto je, možda, manje uživljen u ulogu od glavnih glumica, no ne kvari im, da to tako kažemo, energiju.

Scena Ivice Prlendera napola je ogoljena pirandelovska pozornica, s najnužnijim pokućstvom i “magičnim” zidom u pozadini, iza kojega se otvara svijet maškara, a iz kojeg pristiže tucet ili više lutaka, harlekina, što ih je kreirala Vesna Balabanić.

Kostimi Danice Dedijer stilizirano su realistični, a odušak si je dala kreirajući rokoko haljine za dvije stare usidjelice... Ukratko, zaokružena i ujednačenom glumačkom energijom pogonjena predstava.