DOMAGOJ DOROTIĆ O RAZLOZIMA ODLASKA IZ HNK ZAGREB 'Nisam mogao izdržati sve te pritiske'

Domagoj Dorotić (36), tenor, jako je simpatičan lik. Zatim, Domagoj Dorotić jako dobro izgleda pa biste ga, recimo, mogli gledati kako se i bez riječi muva po pozornici, ovamo-onamo, razgledava scenografiju, zasvira na trubi, procjenjuje svoj kostim pred ogledalom, možda i otvara usta, ali bez glasa, kao u nekom trknutom performansu. Ali ne - Domagoj Dorotić trenutno je najbolji hrvatski tenor i on je na pozornici uvijek zato da bi pjevao, a publika uživala. Od prije koji tjedan prvenstveno osječka publika jer je Dorotić iz zagrebačkog HNK otišao u stalni angažman u osječki HNK.

Da Dorotić fali Zagrebu, već je notorno, ali na tu primjedbu on kaže: “I meni fali Zagreb! I zagrebački HNK i užurbanost na ulicama. Vjerujem da ću se vratiti, u drukčijim okolnostima. Ali sad je dobro da sam otišao u Osijek. Bilo je u Zagrebu dosta pritisaka u prošloj sezoni, veliki zahtjevi, nema se novca, barem se tako nama kaže. Puno je posla palo na one koji pjevaju prvi fah u kazalištu, zahtjevan repertoar.

Svugdje ima problema

Konkretno, u vezi s operom ‘Sicilijanske večernje’ premalo mi je bilo vremena da to spremim, a zajedno s drugim projektima u kojima sam bio angažiran vidio sam situaciju u kojoj bih se potrošio i bio prosječan ili loš, što si nisam mogao dopustiti. A mislim da bi i u matičnom kazalištu trebali razumjeti da je dobro da ja nastupam i drugdje zbog stjecanja iskustva i PR-a matičnoj kući. U nekoliko navrata razgovarao sam s direktorom Opere, Nikšom Barezom. Vidio sam da se stvari rješavaju u zadnji čas, i doista, oni jesu u zadnji čas i našli tenora za ‘Sicilijanske...’, ali dotad bih se ja iznervirao, izgubio energiju. Procijenio sam da moram početi diktirati svoje uvjete.”

U Osijeku su, kaže, pokazali veliko razumijevanje, dali mu do znanja da je za njih čast što će on tamo doći. Naravno, svugdje ima problema, svugdje treba procijeniti - jedan odličan nastup vrijedi više nego 20 prosječnih, kaže. U petak je u Osijeku premijera “Tosce” s Dorotićem kao Cavaradossijem (već ga je pjevao u Zagrebu i dobio nagradu “Vladimir Ruždjak”.) Režira Ozren Prohić, Toscu pjeva beogradski sopran Dragana Radaković... Ima li tremu? “Uvijek!” smije se.

“Po čemu će opera biti specifična? Neće biti klasičnog opernog ponašanja na sceni, nego uvjerljivog, prirodnog, filmskog, bez opernih gestikulacija, manira i klišeja. To mi se sviđa, pogotovo za ‘Toscu’ koja i podsjeća na film, krimić, i libretom i glazbom. Prohić inzistira na unutarnjoj energiji, a ne na vanjskim gestama, što je vrlo teško uz klasičnu režiju, kostim i scenografiju”, kaže Dorotić.

San o inozemnoj karijeri

Domagoj Dorotić srednju je glazbenu završio kao trubač. Nakon vojske “vrlo je kratko vijeme zujao”, radio i u ugostiteljstvu (“kao kuhar, eto, neću umrijeti od gladi”, smije se), vidio se u klasičnom jazz-bluesu, ali bio je toliko opterećen nekim svojim “nedostacima” u sviranju tog kompliciranog instrumenta. “Da ne govorim da sam bio i lijen vježbati pet-šest sati dnevno, i tek kasnije, kad mi je pjevanje počelo biti prioritet, rekli su mi da sam imao izuzetno lijep ton. Na kraju se sve to znanje preusmjerilo na pjevanje, mislio sam bavit ću se rock’n’rollom, hard rockom, na tome sam odrastao, ali sad znam da mi je bog dao vrstu glasa koji najbolje mogu iskoristiti u operi, vrhu pjevačkog umijeća.”

Pjevanje je studirao na Akademiji kod Vlatke Oršanić. Obitelj je prepoznavala njegov talent, poticala ga, bez njih ništa. Otac mu je s Brača, majka iz Splita, a supruga, dizajnerica, Boljanka. U siječnju čekaju bebu.

O inozemnoj karijeri ozbiljno razmišlja, a malo prije nego što je upoznao suprugu imao je ugovor za Operni studio u Frankfurtu, doduše još ga nije bio potpisao. Odlučio je ostati, iako bi odlazak bio vjerojatno isplativiji, financijski, pa i u smislu PR-a. Ipak, sve vrijeme u Zagrebu bio je zasut poslom, jedno vrijeme radio je i u Zagrebu i u Splitu, prošle godine imao je dva koncertau u Liegeu, pa u Rigi, gdje prvi je put pjevao kao Lenski u “Evgeniju Onjeginu”.

Rad na sebi

“Ono što moraš napraviti je otići u angažman, biti vani duže vrijeme... naravno da radim na tome. Najvažnije je biti siguran u sebe i u svoje uloge. Možda zvuči bahato i bezobrazno, ali zaista sam znao odbijati menadžere, njih desetke, zato što mi uvjeti nisu odgovarali. Možete biti izigrani samo tako. Želim nešto što je ‘ziher’ jer ako odete na nešto bezveze, gdje izgubite energiju, s lošim dirigentima... Radim na sebi dosta i ako se to dogodi, dogodit će se, ako ne, ovdje mi je sasvim dobro. Ali daleko od toga da ne bih volio da se nešto ozbiljno dogodi vani”, kaže Dorotić, po vokaciji i ambiciji lirico-spinto, što znači da može otpjevati i romantičnog Alfreda u “Traviati”, ili Rodolphea u “La bohème”, ili pak “teške” uloge poput Cavaradossija ili Radamesa u “Aidi”.

Dorotić je najčešće pjevao Juranića u “Zrinskom” (što je normalno, to je nacionalna baština, pa se najčešće izvodi) pa je idealan za pitanje: izgovara li se u operi igdje “Za dom spremni”.

“Nije to nigdje napisano”, kaže Dorotić. “’Za dom’ pjevaju vojnici koji idu u završni proboj, gdje će poginuti... Malo mi je smiješno što se oko toga diže tolika halabuka umjesto da se ljudi bave fundamentalnim problemima tipa gospodarstva, siromaštva, lopovluka, time se samo skreće pažnja s bitnih stvari”, kaže Dorotić.