ZAGREB - Dalibor Matanić, najproduktivniji hrvatski filmski redatelj mlađe generacije, odlučio se okušati u kazališnim vodama. U HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci ovih dana priprema svoju prvu kazališnu predstavu, “Sjajno mjesto za nesreću” prema romanu Damira Karakaša, s kojim je već surađivao na filmu “Kino Lika”.
Svjestan je da će mnogi biti vrlo kritični prema njegovom kazališnom debiju, ali time se pretjerano ne opterećuje. U prilog mu donekle ide činjenica da postavlja djelo svojeg prijatelja za kojeg kaže da nije tašt i, sudeći po iskustvu s “Kinom Lika”, ne insistira na svakoj točki i zarezu.
Savršen naslov
- HNK mi je ovaj projekt vjerojatno ponudio upravo zbog filma. U svakom slučaju, naslov predstave savršeno odgovara za kazališni debi - šali se Matanić. Kao i “Kino Lika”, i ovu je Karakaševu knjigu dramatizirala Nina Mitrović. Matanić kaže da je jako zadovoljan s glumcima riječkog teatra, a do premijere, koja je zakazana za 28. travnja, ima još dovoljno vremena za “poliranje” svih detalja.
U međuvremenu, Matanić je boravak u Rijeci iskoristio i za premijeru svog filma “Mezanin”, trećeg iz omnibusa “6/6”, održanu u petak u Art kinu Croatia, posljednjem “antipleks” utočištu za riječke filmofile. “Mezanin” je sniman na riječkim lokacijama, a glavne uloge tumače Leona Paraminski i Alen Liverić. Radnja je smještena u otuđeni velegrad u kojem vladaju nemilosrdna pravila korporacijskog društva, a glavna junakinja, kako bi dobila posao, pristaje biti svedena na “ljudsko meso”.
- Riječka je industrijska arhitektura premalo iskorištena u filmu, što mi je čudno jer je ovo vizualno možda najatraktivniji grad u Hrvatskoj - kaže Matanić.
Desetodnevno snimanje
• Pored “Mezanina”, navodno ste već snimili novi film, i to za samo 500.000 kuna koje vam je odobrio Grad Zagreb, što je budžet za koji mnogi vaši kolege kažu da je premalen da se napravi kvalitetan film?
- Nije mi se više dalo čekati neka veća sredstva i odlučio sam raditi s ovime što imam. Snimali smo u Lici, u samo deset dana, i to je svojevrstan eksperiment da li se u kratkom roku može napraviti film s nikakvim budžetom.
• I može li se?
- Uspjeli smo i to je ludo iskustvo.
Žestoki obiteljski film
• Koji je vaš recept za kvalitetan niskobudžetni film?
- Već ovi kratki filmovi iz omnibusa bili su neka vrsta testa entuzijazma. Dakle, da se radi s gotovo nikakvim budžetima, doslovno bez honorara. To je vrlo pozitivan ispit za filmsku ekipu. Ljudi u puno razvijenijim zemljama od naše snimaju uz puno manje budžete. Tehnika je danas sve dostupnija i sve bolja, tako da je prepreka sve manje. Ne želim svaki dan sjediti u birtiji, čekati neki veliki novac i pričati o tome kako ću jednog dana raditi film. Ovo je “radnički” poziv i osjećam se dosta beskorisno ako ne radim ništa.
• Što još možete otkriti o “ličkom eksperimentu”?
- Film je trenutno u postprodukciji. To je jedan malo žešći obiteljski film s radnjom smještenom u Lici. Naslov je “Ćaća”.
• Hoće li biti šokantnih scena sa životinjama kao u ličkom prethodniku?
- Neće. Samo ljudi (smijeh).
• S jedne strane, snimate beskomproisne filmove s artističkim pečatom, a s druge ne libite se čisto komercijalnih projekata poput reklama?
- Reklame osiguravaju finu egzistenciju, a u isto su vrijeme odlična vježba. Jako puno vježbaš s novim tehnikama. Od toga je, recimo, bilo puno koristi u novom ličkom filmu. Nove digitalne kamere su genijalne, brišu tu granicu između filma i digitalije. Meni je taj svijet komercijalnih reklama puno čišći nego svijet loših sapunica u kojima se nešto što bi trebalo, kao, biti dramski vrijedno svodi u neki nerealan rok, na neko “žbukanje”.
Jedva čekam dan kada će se u Hrvatskoj raditi dobre serije, kao što u Americi ima milijun odličnih serija. Televizija je tamo danas puno jača od filma. Nekako su opušteniji, nemaju to breme novca. Blockbusteri su osuđeni da vrate 150-200 milijuna uloženih dolara i zato su bliži sistemu reklama, a televizija je, zbog slobode, puno bliža pravome filmu.
• Kada bi se takvo što moglo početi kod nas događati?
- To je teško pitanje. Ove prve mačiće, sapunice, treba baciti u vodu i okrenuti novu stranicu.
• Može li se to očekivati od naših televizija?
- Tek kad se pomaknu i shvate neke stvari. Da nije dovoljno samo reprizirati stare serije i govoriti kako se nekada dobro snimalo.
• Može li se od hrvatskih filmaša mlađe generacije očekivati prihvaćanje zajedničke poetike po kojoj bi postali prepoznatljivi u svjetskim razmjerima, kao što je to slučaj s rumunjskim novim valom?
- U Rumunjskoj se dogodilo to da su svi autori preuzeli isti režijski obrazac. To je nevjerojatno. U Hrvatskoj su autori jako raznovrsni, ima ih na svim stranama spektra. Mislim da bi se proboj mogao napraviti s nečim u čemu je ex-Jugoslavija bilo vrlo jaka, a to je crni val.
Crni val ima šansu
Često s ljudima pričam o nekom novom crnom valu, ali tu nije samo Hrvatska u pitanju već cijela regija. Vjerujem da bi postojala šansa u nekakvom regionalnom konceptu svih zemalja bivše države - Hrvatska, Slovenija, Srbija, Makedonija... U nekim se filmovima i vidi sličan svjetonazor, prihvaćanje onoga što je bilo najbolje u ex-Jugoslaviji. Da Hrvatska ima svoj zasebni pravac male su šanse, ali zajedno s regijom, zašto ne?