Koliko je prva ovogodišnja Eurokazova predstava Romea Castelluccia bila mučna, teška i precizna, toliko je Brezovčevo čitanje Andrića bilo veselo, dinamično, pa čak i lepršavo u svom obilju, tek u tragovima pripuštajući balkansku tragiku koju neizostavno vuče taj tekst.
Blagu jezu izaziva već sama činjenica da “Travničku hroniku”, u režiji Branka Brezovca, izvode glumci Narodnog pozorišta iz Bitole, povijesnog grada balkanske državice s najneizvjesnijom budućnošću, stiješnjene između bugarskih, grčkih i albanskih pretenzija.
Glumcima iz Bitole fali virtuoznosti velikih glumačkih imena, ali zato balkanske dramatike imaju napretek. Poput Travnika, i Bitola je imala svoja konzulska vremena, sa desetak europskih konzulata početkom 20. stoljeća, a i danas ih ima toliko, uz jedan novi, onaj turski. Baš tu u Bitoli je Otomansko carstvo najduže preživjelo, sve dok Turci nisu istjerani 1913., a grad tri godine kasnije, puno prije Berlina, podijeljen na četiri okupacijske zone, između francuske, ruske, talijanske i srpske vojske.
Nema fatalizma
Kod Brezovca nema Andrićeve melankolije ni tupog fatalizma, Brezovčev osmanski Balkan je kaotičan, brz, bogat i strastven, to je urnebesan sraz različitih kultura gdje sve pršti od života, živopisnih likova i prevrata. Redatelj je uspio izbjeći patetiku i balkanske klišeje tipa Kusturica, pa i po cijenu toga da vam je žao što sevdalinke i makedonske narodne koristi tek u fragmentima: čim ste iz neobičnog aranžmana uspjeli razaznati pjesmu, zvučna kulisa već se izmijenila.
Dok je Brezovac lani na Eurokazu gledatelje natjerao da sjede na tronošcima, sad im se smilovao nešto udobnijim stolcima bez naslona, kakav vam treba da biste se koliko toliko brzo okretali za scenama koje kruže oko vas. Veliki glumački ansambl izmjenjuje se na kružnoj sceni, mijenjajući u trku scenografiju i kostime.
Gledatelji su u sredini: bijeg je luksuz na koji nemate pravo jer s predstave, zarobljeni zbivanjima oko sebe, ne možete izaći sve do kraja.
U lovu na predstavu
Za gledatelja tu nema predaha. Prisiljen je biti u lovu na predstavu, trudeći se ne zaostati za zbivanjima i smislom. Nikako ne može vidjeti sve, mora birati kojem će prizoru pokloniti pažnju, jer zbivanja se odvijaju istodobno oko njega i iznad njega, na žičanom mostu visoko gore, odakle glumci pljuckaju po njemu.
Ako niste pročitali programsku knjižicu jedva da ćete razaznati što se zbiva. S odličnim sluhom za povijesni trenutak, Gordana Vnuk je izabrala da nas dva posljednja dana prije 1. srpnja, Eurokaz, Branko Brezovec i glumci iz Bitole podsjete na to s kakvom to poputbinom ulazimo u Europsku uniju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....