Drama Dine Pešuta H.E.J.T.E.R.I. prvo je što će zagrebački ZKM premijerno staviti na pozornicu 2020. Režiju radi Judita Gamulin.
Dobitnik pet Držića, autor romana “Poderana koljena”, dramatičar kojem je lani u Gavelli postavljena “Stela, poplava”, a u bečkom Burgtheateru “Pretposljednja panda ili statistika”, Pešut se u novom komadu koji će premijerno u ZKM-uz biti izveden 18. siječnja vraća dobro poznatoj mu temi, pripovijeda o generaciji milenijaca, i ne, naravno nužno samo o njima. Bavi se pitanjima životnog im manevarskog prostora, mogućnosti izbora, prostorom zadane i uzete (ne)slobode, tematizira prijateljstva te krugove izabranih “obitelji” koje su, mnogima, postale supstitut za biološku obitelj.
Ubrzani svijet
Makar naslovljeni kao “Hejteri” Pešutovi likovi su ljudi koji su više ranjeni, ponešto pogubljeni, perpetuirano zbunjeni vlastitim životom, negoli su u vidljivo izraženoj emociji mržnje. Njihove frustracije su egzistencijalne i egzistencijalističke, ruku pod ruku ide izvanjska nesigurnost, ona ekonomska te unutarnje propitkivanje smisla i puta kojim krenuti. Kako jedan od njih kaže: “Lakše mi je zamisliti brak, makar i gej brak, negoli vlastiti stan.” Zapravo, većini njih nije lako zamisliti ni brak niti stan, često niti posao, koliko-toliko siguran izvor prihoda.
“Frustracija, cinizam, hejtanje je uvijek znak nemogućnosti. Svatko je izražava na sebi svojstven, drugačiji, način. Ova grupa ljudi to artikulira generacijski”, kaže autor, Pešut, pa nastavlja: “Naoko izgleda da moja generacija ima puno više izbora, da nam EU putovnica otvara neka vrata. Nisam siguran da su ti izbori svima nama na raspolaganju. Možda se nekima čini kao da smo uvjereni da možemo sve odabrati, kreirati vlastiti život. Moj je dojam da nije tako. U drami se dijelom bavim tim univerzalnim pitanjem ‘što sad sa svojim životom’.”
Nije ovo, nužno, generacijski komad. Pitanja o kojima raspravljaju likovi poznata su svakom čitatelju i skorašnjim gledateljima, bez obzira na godište. “Uvijek pišem iz pozicije u kojoj sam sada, zato moje priče imaju taj generacijski prizvuk. Ne mogu pisati priču o rastavi braka dvoje pedesetogodišnjaka. Meni je 30 i referiram se na onoliko životnog iskustva koliko ga imam.
Ovu dramu pišem kroz prizmu generacije koja je sve do nedavno bila uvjerena da može sve birati i da, ako im se ne svidi prethodni izbor, ponovo mogu činiti novi izbor. To je i globalna ideologija. Ali, kad čovjek uđe u tridesete nešto se počinje mijenjati”, govori Dino Pešut.
Milenijci žive u ubrzanom, post-recesijskom svijetu.
“Rat im je uzeo dio djetinjstva. Pitanjem tog ratnog ranog djetinjstva nitko se još nije ozbiljno pozabavio, traumama koje su te prve godine života donijele”, kaže Pešut.
Život s cimerima
“Što se dogodi u tebi kad su ti prve četiri godine obilježene ratom? Velika je greška generaciju milenijaca proglašavati razmaženima, uspoređivati ih s drugima pa zaključiti da je njima lako ili lakše jer oni nisu najgore vidjeli. Milenijci žive po uvjetima i standardima prethodnog sustava koji je imao određene stepenice, pa se znalo gdje si ti ili gdje bi trebao biti u svom životu po pitanju diplome, karijere, stanovanja, braka.
Mi imamo trideset godina i živimo s cimerima, radimo na tržištu koje drugačije funkcionira. Karijera kao neki polagani siguran proces napredovanja i građenja više ne postoji, startna pozicija apsolutno nije ista kao nekada, količina posla koju moramo odraditi i koju su morale odraditi prethodne generacije u jednom mjesecu apsolutno nije ista.
Mislim da ova generacija radi puno više i puno brže. Konačno, i sama priroda posla postala je brža pa ne čudi da je burnout stanje u kojem smo konstantno. Kako mi još uvijek nemamo vidljive pozicije u društvu, nemamo ozbiljnija mjesta u zajednici, o tome ne možemo javno govoriti ni često niti glasno. Ali, to ima i svojih prednosti – mislim da je život ipak mrvicu zabavniji. Imam puno prijatelja koji imaju 40 i više i rekao bih da ljudi koji sada imaju između 25 i 35 imaju puno širi unutarnji osjećaj slobode.”
Iskustvo Berlina
Na čemu se temelji, gdje je nastao taj “širi osjećaj unutarnje slobode”? “U jednu ruku mislim da imaju osjećaj da je još uvijek svašta moguće, ali to je i posljedica vjerovanja da nam društvo i sustav ništa ne duguju. Recesija je dala do znanja većini ljudi da im baš nitko ništa ne duguje. Mi smo na taj svijet pristali, dok je to mojim roditeljima i baki apsolutno nepojmljivo. Nama je kristalno jasno da nam sustav baš ništa ne duguje. Posljedica toga je da izađeš lagano beznadan, pa kažeš: ‘Onda ću uživati, putovati …’
Popularna kultura je otišla u smjeru ideje da sam možeš ostvariti sve potencijale. Vratila se ta gotovo pa dokonost, putovanja su postala češća i jednostavnija, gastro scena i hrana je eksplodirala baš zato što je nama eliminirana budućnost. Ne poznajem nikoga tko može uštedjeti, pa ono što imamo, kad već s time ne možemo puno, trošimo putujući, isprobavajući hranu. Jer, za nas postoji samo sadašnjost. Mogu biti izbačen iz podstanarskog stana idući mjesec, taj stan može odjednom poskupjeti par stotina eura, može postati Airbnb. Kako onda isplanirati budućnost i kako onda ne uživati, da mi bar sad bude dobro?!”
U što se onda pretvorio strah od te nesigurne, ničim zajamčene budućnosti, kako ga nose i gdje drže?
“Internalizirali smo ga. Radimo s njim. Ne možeš se probuditi i reći: ‘Jao, moja budućnost je strašna, nesigurna’, nego to internaliziraš i to onda mijenja odnos prema svemu.”
Roza, jedan od likova iz drame, poznanica Anne Imhof, povratnica je iz Berlina, žena kojoj su braća skinheadi, a najbolji prijatelji zbog kojih se kaže i vratila kući, gejevi. Sanjala je da će postati “genijalna arhitektica”, a sad je žena poljuljana samopouzdanja, ponešto umorna, odmorila bi malo. I Pešut ima iskustvo života u Berlinu. Tamo je proveo dvije godine, napisao “Poderana koljena”, roman koji se također bavi generacijskom pričom onih kojima i autor pripada.
“U Berlinu sam nešto sitno asistirao u kazalištu i pisao. U to doba je još Merkel bila jaka pa je Berlin bio i centar političke i ekonomske moći, ne samo kulture. Život u Berlinu usadi u glavu da je svijet ogroman, da nije bijel, da nije rodno binaran, i da se u svijetu baš svašta događa. Berlin mi je usadio i neki osjećaj slobode, taj grad dade osjećaj da možeš što god hoćeš. Ali, za ostanak u Berlinu morao bih žrtvovati pisanje. Zvuči melodramatično, ali da sam ostao, morao bih se zaposliti u nečemu što ne želim. Berlin mi je dao sasvim novu vizuru Zagreba, tad sam bolje razumio zašto je ovo grad koji trenutno biram za život.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....