Brak Marije Braun njemački redatelj Thomas Ostermeier režirao je, rekao bih, samozatajno. Posve se okrenuo radu s glumcima i više kao da ne mari za izvanjske efekte predstave, na što se dakako oslanjao u mlađim danima, nego jedino za glumačku energiju.
Danas je on faktotum podjednako u Berlinu kao i u Parizu, i njegov se rad ne samo prati nego i shvaća na visokoj razini. Svega jedna glumica i četvorica glumaca daju u sat i četrdeset i pet minuta kratku povijest Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata kroz čak dvadeset i sedam uloga, različitog spola, dobi i društvenog položaja.
Impresionira Ursina Lardi, jedina žena u podjeli i jedina koja igra jednu, naslovnu ulogu. U njezinoj kreaciji upornost i naivnost Marije Braun podjednako su nepatetični. Čekajući supruga, s kojim je provela tek jedan dan prije nego što je otišao na front, ona odbija prihvatiti mogućnost da se neće vratiti. Potom prima vijest da je poginuo i upušta se u vezu s američkim crnim vojnikom s kojim zatrudni.
Osjećaj krivnje
Suprug joj se vraća, ona pred njim u svađi ubija ljubavnika, ali on preuzima krivicu i odlazi umjesto nje u zatvor. Ono dijete, željeno i neželjeno, umire na porodu, a ona i dalje čeka muškarca koji se za nju toliko žrtvovao, i sve dublje tone u - bolju budućnost. Ima sve više novca i sve manje osjećaja.
Predstava se dakako temelji na istoimenom slavnom Fassbinderovu filmu iz 1979., prvom dijelu njegove trilogije o Saveznoj Republici Njemačkoj. Ali niti oponaša film, niti bježi od njega. Najsažetije bi se moglo reći da uzima iz njega ono bitno: duh vremena. Osjećaj krivnje racionaliziran u zaborav, krut pogled u budućnost, šutnju kao lijek za prošlost.
Petero dakle glumaca mnogo govori, mnogo se kreće, a scena, koju potpisuje Nina Wetzel, djeluje gotovo slučajno: gotovo prazna pozornica, po kojoj je porazbacano nekoliko rasparenih fotelja, odozgo se spusti pokoji luster, inače je statično osvijetljena, orubljena s bočnih strana i pozadi zastorima (kao da sugerira putujuće kazalište srednjovjekovno), i glumci su na njoj, rekao bih, prepušteni prevelikom prostoru i samoći.
Kostime su kreirale Ulrike Gutbrod i scenografkinja Wetzel, u sivim i bež tonovima, i jedino crvena boja kostima glavne protagonistice sugerira i postojanje jednog manje racionalnog i tmurnog svijeta no što je ovaj predočen.
Predstavom dominira tišina između replika i glazba je, poput humora, veoma rijetka, veoma funkcionalna, a skladao ju je Nils Ostendorf.
Thomas Bading, Robert Beyer, Moritz Gottwald, Sebastian Schwarz igraju dakle dvadeset i šest uloga.
Posebno me oduševio Robert Breyer, koji je zaigrao majku naslovne junakinje, liječnika, suca, stražara, odvjetnika i konobara.
Studija mentaliteta
Omalen, autoironičan, spretan, koncentriran, ovaj glumac ostaje u sjećanju što bi se reklo na duge staze. Više je u prvom planu Sebastian Schwarz, prije svega u ulozi Hermana Brauna, nesretnog, postojanog supruga Marije Braun, dobrodušnog i krutog istodobno.
Thomas Bading plijeni prije svega u ulozi Karla Oswalda, a Mortiz Gotwald kao Američki biznismen.
Cijelo zbivanje bilo bi zacijelo monotono da Ostermeier nije u njega ugradio čarobni dodatak: humor.
Taj humor nije ciničan, mračan, nego elementaran, gotovo dokaz neuroze jednoga društva gdje će čovjek i danas, kad se uzbudi, lako ruku zabunom podići u nacistički pozdrav. Disciplina ostaje disciplina, a navika je uvijek jača od namjere.
Njemačku Ostermeier ovdje prikazuje kao gotovo nemoguću civilizaciju: onoliko koliko je racionalna, toliko je iracionalna. Traumu vlastitog potonuća u organizirani zločin, u holokaust, ne želi priznati ili se ne želi sjećati. Sjećanje ne vodi do u - prekrajanje vlastite uloge u toj prošlosti.
Ostermeierov rad bavi se mentalitetom jedne civilizacije. Mentalitet je nemoguće definirati, čak i kazati što je on, no ovdje postaje glavna sila pokretačka: radi, štedi, napreduj i nemoj razmišljati o sreći.
Sreća je ovdje podjednako neuhvatljiva kao i taj prokleti mentalitet: racionalan i zatucan istodobno. Nedarežljiv i tolerantan, kućevan i sulud…
Ovacije
Publika u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu ispratila je predstavu dugim aplauzom, glumci su, skupa s redateljem, desetak puta bili prizvani da se poklone. S obzirom na to da nije posrijedi nikakva atrakcija, nego na prvi pogled čak i dosadna predstava, za koju je potrebna puna koncentracija, ovakva reakcija razgalila je i glumce, u čijim su se pogledima čitali radost i iznenađenje istodobno.
Ukratko, Festival svjetskog kazališta ugostio je još jednu antologijsku predstavu čija kvaliteta počiva, zapravo, na njezinoj, rekao bih, složenoj jednostavnosti.