Anica Tomić: I hrvatski je teatar centar polukriminala

Redateljica Anica Tomić, nakon uspješnih projekata u ZKM-u i Gavelli, predstava “Ovo bi mogla biti moja ulica”, “Leda”, “My Little Corner of the World” i “Janje”, zajedno s dramaturginjom Jelenom Kovačić prvi put radi u kazalištu Kerempuh. Predstava “Made in Hrvatska”, prema tekstu redateljsko-dramaturškog dvojca, barem prema najavi, zvuči kao vrhunska satira. “Made in Hrvatska” bavi se kulturno-političkom stvarnošću. Anica Tomić secira nemoral i trulež miljea u kojem sama egzistira, lobistički ringišpil hrvatskog kazališta u kojem se često sposobnosti procjenjuju po pripadnosti stranačkim listama ili kulturnim lobijima, a poslovi dijele po principu vraćanja starih dugova, a sve to skupa na van se bez pardona naziva “prvorazrednom hrvatskom kulturom”.

Radnja predstave “Made in Hrvatska”, čija će premijera biti 21. ožujka, vrti se oko otvorenja MuMu centra, kulturnog središta fantomske namjene i svrhe, smještenog u centru Zagreba, sufinanciranog iz europskih fondova, kojemu je ravnateljica izvjesna Linda Španović u tumačenju Elizabete Kukić.

Kakav tip ravnatelja u kulturi i koje političke opredijeljenosti je lik koji igra Elizabeta Kukić?

- Linda Španović u tumačenju Elizabete Kukić je karakter inspiriran raznim likovima koji zadnjih 25 godina oblikuju našu politiku i kulturu. Ona je prilagodljiva i izdržljiva, a njena stranačka i ideološka pripadnost traju onoliko dugo koliko traje njezina osobna korist. 90-ih je pripadala desnici i visoko kotirala u institucijama, u trenutku kada desnica postaje oporba ona se priklanja ljevici i kupuje deset godina članstva unatrag, dok je trenutačna klima promjene vlasti ponovno vraća desnici. Njezina računica njen je osobni interes, a nikad javna korist, iako je na poziciji koja bi trebala služiti javnosti - i tu je njezin paradoks.

Kako se pozicioniraju likovi oko licemjerne ravnateljice?

- Grupa političkih funkcionara: desno orijentirana gradonačelnica (Nina Erak Svrtan), Don Ivan, predstavnik Crkve koja također ima interese unutar MuMu centra (Mario Mirković), lijevo orijentirana savjetnica ministrice kulture (Anita Matić Delić) - uz prisutnost predstavnika delegacije EU (Vilim Matula), pred kojim se skrivaju činjenice i zamagljuje istina, te inteligentne TV novinarke koja sve prati (Linda Begonja) - na jednom domjenku odlučuje da će režiju svečanosti otvaranja nove velebne zgrade u centru Zagreba, tzv. MuMu centra, povjeriti zaboravljenom, ali 90-ih godina slavnom redatelju (Željko Koenigsknecht), koji je režirao spektakle i kršćanske mjuzikle po dijaspori, jer program otvaranja treba predstaviti sve hrvatske kulturne vrednote.

Paralelno, on je bivši muž ravnateljice Linde Španović te čovjek sa sumnjivom prošlošću i kriminalno stečenim novcem, a uz sve to hipohondar - uistinu neprimjeren za taj posao, no dovoljno podoban.

Borko Perić igra njegova asistenta, on je, naime, Todorićev nećak i iako realno nema talenta, tetkov simbolični novac bio je i više nego dovoljan da i on uđe u igru. Zaplet prati nastajanje tog velikog “spektakla”.

Koju poantu želite naglasiti kritično-humorističnom predstavom o kazališnom miljeu?

- Ova je predstava i moja mini politička borba protiv svih nepravdi, poniženja, koje sam zajedno s Jelenom Kovačić vidjela ili osobno doživjela. Naši likovi, kao i cijela radnja samo su fikcionalna animalno-ljudska fantazmagorija našeg viđenja stvarnosti koja je poprilično katastrofične poante: ono do čega dovodi taj fantazmagorični ringišpil u našem je viđenju - propast.

U predstavi likom novinarke u tumačenju Linde Begonje upućujete na moguće financijske malverzacije u kazališnom miljeu. Smatrate li da je hrvatsko kazalište polukriminalni milje, slučaj za USKOK?

- Kazalište nije isključeno iz polukriminalnih radnji. Pitanje je za trenutačno sve čelne ljude da sve netransparentnosti i nelogičnosti, kao i sumnjive račune iznesu pred javnost. Nadam se da se tu neće dogoditi kao u našoj predstavi da se stvari ipak zataškaju zbog starih dugovanja ili opasnosti da se ne izgubi fotelja. Tu već, naravno, počinje pitanje osobne odgovornosti, koja bi se, s obzirom na to da izumire, trebala hitno uvesti kao predmet u škole.

Što mislite, kako će reagirati pripadnici kazališnog miljea koji nisu navikli da se o njima baš često direktno govori na daskama?

- Jelena Kovačić i ja stvarale smo te likove koji su inspirirani onim što smo gledale i doživjele zadnjih 20 godina, dakle mi smo i sebe same izvrgnule smijehu, pristavši da pišemo o onima koji su nas uvjetovali - a mi smo pristale. Dakle pozicija je dvostruka i - nezahvalna. Mislim da će se kolege smijati, prepoznajući u licima na sceni sebe ili druge, ili pak prepoznajući situacije kojima su možda i sami svjedočili.

Kako sami glumci komentiraju komad koji rade?

- Kerempuhov ansambl privilegiran je jer su oni satiričko kazalište te se na dnevoj razini bave ismijavanjima i kritiziranjima društveno-političke situacije. “Treba oderati one koje se treba oderati”, da parafraziram Vilija, jer zato i postoji satira kao i scena Kerempuha.

Je li istina da će se u vlastitom kazalištu u predstavi pojaviti i ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština ?

- Jelena Kovačić i ja još uvijek pregovaramo s gospodinom Ljuštinom, ali neka to ostane iznenađenje za samu predstavu.