"Uživam u podučavanju, pogotovo ako su učenici, to jest, studenti gladni znanja. Rad s mladim ljudima me zaista oplemenjuje i apsolutno pomlađuje", kaže naša cijenjena balerina Almira Osmanović, nekad baletna nacionalna prvakinja te ravnateljica zagrebačkog i splitskog Baleta, a danas izvanredna profesorica scenskog pokreta na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Muzičkoj akademiji u Puli i privatnom sveučilištu Libertas u Zagrebu.
Osim studenata, od njene su ekspertize ovoga mjeseca profitirale i polaznice "Master Ballet Education" programa u organizaciji udruge Baldovin Ballet Zagreb. Kako odrasle, tako i one najmlađe polaznice nakratko su se pod vodstvom iskusne plesačice okušale u koreografiji poznatih baletnih komada "Don Quijote" i "Trnoružica".
Osmanović se tako našla u društvu umjetničkog ravnatelja baletne akademije Margot Fonteyn Academy of Ballet Kennetha Luddena, prvakinje baleta HNK u Zagrebu Mirune Miciu i učiteljice baleta pri školi Baldovin Ballet Zagreb Kristine Kremzove, koreografa Staše Zurovca, osnivača udruge Georgea Alexandrua Baldovina i drugih plesnih profesionalaca, koji su polaznice podučavali vještinama klasičnog, modernog ili suvremenog plesa.
I dok su polaznice ovoga programa ipak više ili manje upoznate s plesnim pokretom, Osmanović često u scenski pokret upućuje potpune plesne amatere. "Naravno da je puno lakše raditi s plesno educiranim osobama. Nimalo nije jednostavno podučavati mlade ljude (i to u studentskoj dobi) plesu i osvještavanju njihovih tijela, koja su nažalost danas poprilično nekoordinirana i nefleksibilna, ali to i je onaj pravi izazov. Dug je to i mukotrpan posao, pogotovo stoga što su danas mladi ljudi stalno za kompjuterom. Većina je potpuno zanemarila svoju tjelesnu aktivnost i gotovo ih moram učiti koja je lijeva, a koja desna noga, ali kad prođu te, za njih ogromne prepreke, te još krenu plesati i kretati se superiorno dvoranom, sreći nema kraja. Svake godine mi nove generacije ponavljaju isto: "Profesorice, ni u snu nismo mogli zamisliti da ćemo sve ovo na kraju s lakoćom raditi!", opisuje Osmanović svoja profesorska iskustva.
Osim što predaje, puno putuje, sudi na različitim plesnim natjecanjima te koreografira, a prati i baletni program kuće u kojoj je u dva mandata obnašala funkciju ravnateljice Baleta.
Nedavno premijerno izvedena baletna predstava "Gospođa Bovary" Valentine Turcu na nju je ostavila snažan dojam.
"Valentina je to odradila zaista vrhunski, promišljeno. Dramaturgija je izvrsna,izbor glazbe sjajan, baš kao i koreografija....i na kraju plesači su sve to skupa briljantno izveli", pohvalila je izvedbu Osmanović.
S baletnim večerima ispred HNK, s druge strane, nije oduševljena.
"Ja nisam za tu vrstu populizma. To je možda atraktivno za slučajne prolaznike,ali ti uvjeti za izvođenje klasičnog baleta su apsolutno neprimjereni i opasni za plesače", smatra.
A kakvi su naši plesači, kako se kroz vrijeme promijenila naša baletna scena?, pitamo je.
"Hrvatska baletna scena danas ima sjajne, mlade, kvalitetne plesače, no rijetki su Hrvati. To ni ne čudi, s obzirom na naš poprilično neorganiziran pedagoški sustav te pomanjkanje adekvatnog prostora u kojem bi se obučavali budući baletni kadrovi", odgovara Osmanović te razlaže proces transformacije naše scene:
"Sve se u životu mijenja,pa tako i plesna scena. Ogromna je razlika između plesača nekada i danas. Kako rastu tehnološke mogućnosti, tako rastu i potrebe za onim gotovo nemogućim. Ponekad se pitam do kuda mogu ići ljudske mogućnosti. Na primjer, nekad su se akrobatikom bavili sportaši, a danas se akrobatski elementi najnormalnije koriste u koreografijama, dapače. Nekada je to bilo zabranjeno, a danas je uobičajeno i poželjno", primjećuje Osmanović, koja je i sama trideset godina bila baletna nacionalna prvakinja.
Na balet je, ipak, gledala i s druge strane. Za vrijeme Domovinskog rata na poziv intendanta Georgija Para postala je ravnateljica zagrebačkog Baleta.
"Ja sam još aktivno plesala kada mi je ponuđeno mjesto ravnateljice. Bilo je to izuzetno teško vrijeme i ponosna sam što sam uspjela održati kvalitetu ansambla, pa čak ga i unaprijediti, što je tada bila gotovo nemoguća misija. Ansambl je bio moćan i u velikim, klasičnim baletima, ali u suvremenim plesnim projektima. Deset je godina istu funkciju obnašala i u Splitu, a na postignute pomake ponosna je i danas.
"Što se Splita tiče i dan danas se priča kako je balet doživio renesansu u svakom smislu za vrijeme mog mandata...imali smo sjajne predstave, velika koreografska imena su gostovala. Po prvi put smo izveli "Labuđe jezero" u cijelosti, puno smo putovali, dobivali izvrsne recenzije i kod nas i u svijetu", kaže.
Svaka od tih profesionalnih uloga došla je logično, tvrdi, a nijedna od njih nije bila lagana. Ipak, u svakoj je maksimalno uživala jer im se davala i pristupila im s ljubavlju, otvorenog srca. No jedna je za nju posebna. Najviše je, kaže, uživala dok je aktivno plesala.
"Ples je moj život, moja strast i moja ljubav. Teško mi je izdvojiti neku od uloga. Svakoj sam prilazila sa strahopoštovanjem te sam se nesebično predavala i koliko god je rad bio mukotrpan i iscrpljujuć, maksimalno sam uživala", zaključuje.
Da će postati balerina, znala je od malih nogu. Za njenu je karijeru, priča, bio sudbonosan susret s gospođom Silvijom Hercigonjom. Ona je, naglašava, bila sjajna pedagoginja i velika koreografkinja dječjih predstava.
"Ona je tada vodila baletni studio pri kazalištu Trešnjevka, a ja sam živjela u blizini. Često sam išla na nedjeljne matineje, uživala u perfektnoj izvedbi njenih polaznika i naprosto sam se zaljubila u kazalište. Njena energija i neobična osobnost za mene su bile otkriće i tako je sve počelo", prisjeća se.
Od tih prvih plesnih koraka prošla su desetljeća, no ova plesna zvijezda baletu i danas pristupa energično i s velikim entuzijazmom.
Upravo joj je on, kaže, dao snagu da sve odrađuje s ljubavlju i veseljem te je naučio da nikada ne odustaje.
"U baletu ne postoje druga pravila osim ‘red, rad i disciplina‘ i kad tako odrastete nema odgovora "ja to ne mogu". Život je prepun izazova, lijepih i strašnih trenutaka te stalnih prepreka koje moramo prelaziti kako bismo opstali."
Iako priznaje da je prirodno temperamentna osoba, unutarnju snagu ne pripisuje spomenutom temperamentu, već odrastanju uz dvije snažne osobnosti koje su je vodile kroz period formiranja osobnosti.
"Riječ je o teti Silviji (tako su je sva djeca zvala) i profesorici Ljudmili Safronovoj. Zanimljivo je da se dan danas sjećam njihovih uputa i rečenica koje su mi često bile vodilja kroz život. Naravno, ne smijem zaboraviti niti roditelje koji su me oduvijek podržavali, odgajali me s ljubavlju, učili me pravednosti, poštivanju različitosti te empatiji prema svima", objašnjava Osmanović, koja svaki slobodni trenutak pokušava provesti sa svojom djecom, na koju je jako ponosna, te s divnim unučicama Dorom i Milom.