To je taj moj temperament... ne napušta me ni u starosti, široko se i glasno nasmije Marija Sekelez kad primijetite koliko voli priču, druženje. A priča sočno i puno, bilo da je riječ o glumi, muškarcima ili o vjeri. Rodila se u Vukovaru, odrasla u Splitu, studirala u Zagrebu; izišla je na naslovnici VUS-a u bikiniju, ali je voljela čitati Vesnu Parun; glumila je strastvene, tragične žene, ali onda je zadnjih šesnaest godina karijere posvetila djeci, kao ravnateljica Žar ptice. Kad govori o sebi, ne zaboravlja spomenuti i druge. Recimo, Tribinu mladih u Splitu i one s kojima je ondje zajedno počela: Aljošu Vučkovića i Žarka Radića, Jakšu Fiamenga, Luku Paljetka i Momčila Popadića, Olivera Dragojevića, Đurđicu Barlović. Mariji Sekelez ove će nedjelje, dok vi budete čitali Nedjeljni Jutarnji, biti dodijeljena nagrada za Zagrepčanku godine, za doprinos i afirmaciju žena u kulturi. Ne daj bože da poslije toga i ona uđe u politiku... ali evo, pitat ćemo je.
Volite glumiti stvarne žene, tu su Vesna Parun, Vesna Krmpotić, Isadora Duncan, Maria Callas, Marina Cvjetajeva.
- Od rane mladosti obožavam poeziju. Kad sam upoznala poeziju Vesne Parun, shvatila sam da je ona imenovala sve ono što smo mi osjećali, zanose i razočaranja, sve je to tako prošlo kroz njezin krvotok! Pa sam poželjela to reći i glasom. Vesna Krmpotić došla mi je u mojoj već zreloj fazi, s tom istočnjačkom mudrošću, transcendetalnošću, da shvatimo da se sve događa s razlogom. To je i mene liječilo.
Pa onda tri tragične žene svjetske umjetnosti...
- Imala sam sreću da je moja prijateljica Acija Alfirević dugo živjela vani i u Americi je upoznala Alla Weinera. A kad je vidjela njegov tekst ‘Isadora ili prva bosonoga plesačica’ rekla je - to je za Mariju! Kakav je Isidora život proživjela, kakav pečat ostavila, kako je za sve to platila... U Australiju sam s tim komadom putovala sa sto kila opreme. Bilo je tu deset kostima, koje je predivno napravila Maca Žarak, dvije scenografije Dinke Jeričević... dva sata publika je to svuda pratila bez daha. A sve u režiji Vladimira Gerića.
U ‘Mariji Callas’ trebalo je angažirati i operne pjevače...
- Da, sedmero nas je bilo. I opet sve sama. To je život freelancera. Naša Franka Kutleša, barunica Stael von Holstein, naša ‘ambasadorica’ visoke mode u Londonu, pravila mi je kostim. Gostovala sam i u Parizu i Londonu. Kritika je ondje napisala da sam reinkarnacija Marije Callas. Dobro, bila sam i deset kila mršavija nego danas, haha. Iživjela sam sav svoj glumački potencijal. Za taj su se komad trgale sve glumice koje nešto znače na svijetu. Da bih se nakon toga suočila s jednom tako strašnom sudbinom kao što je ona Marine Cvjetajeve... godinu i pol sam uranjala u tu predstavu. Mi tek odnedavno imamo njezine prijevode, a ja sam se tada služila beogradskim, koje su uredili Isidora Sekulić, Danilo Kiš... dobila sam prepisku Pasternaka, Rilkea i Marine, koja je najgenijalnija prepiska svih vremena! A ja sam htjela posvjedočiti da i u najgorim trenucima, u bijedi kakva se ne može zamisliti, uz gubitke najbližih... talent je neuništiv. Svaka od njih je morala dalje, plesati, pjevati, pisati.
Puno ljubavi i puno tragičnih smrti, to vas je privlačilo.
- Marina se objesila, ni grob joj se ne zna. Kći joj ode u izgnanstvo, sin stupi u vojsku i za godinu dana pogine. Isadorin Jesenjin se ubio, njezino se dvoje djece utopilo, ona je tragično poginula. Callasica je izgubila dijete, umrla od tuge za Onassisom koji je bio jedan... ma. Znamo tuge Vesne Parun, Vesne Krmpotić.
Vi ste 30 godina karijere bili freelancerica, niste, dakle, pripadali nijednom kazalištu.
- Nevjerojatno to zvuči... Od 1968. sam počela radili male, pa veće uloge u &TD-u, igrala sam i ‘Ručni rad’, i ‘Kaspara’ s Ivicom Vidovićem, i ‘Hamleta u Mrduši Donjoj’ i ‘Odmor za umorne jahače’. I druge. I nikad za to vrijeme nisam primila plaću. Nego - honorar. Ako je bilo predstave. Ali vi morate ono za što ste stvoreni podastrijeti, inače će vas to ugušiti. Tek povremeno bih pomislila da bi bilo dobro stupiti u neko kazalište, biti malo sigurniji. Ali kad ste mladi, kad ste u zanosu... ja sam 30 stanova promijenila kao podstanarka dok nisam dobila svoj prvi stan. Išla sam iz posla u posao, kazalište, televizija... sad prikupljam svoj arhiv, puno je toga čega se i ne sjećam. Vidim sebe na nekoj naslovnici pa pomislim -kakva lijepa mlada žena! Nisam se na pravi način doživljavala, stalno sam nalazila sebi neke mane. Da nisam, bilo bi u privatnom životu možda više samopouzdanja. Ja sam samopouzdanje ugradila u svoje projekte, a privatno sam bila jako krhka, lomljiva.
Pa, dobro, tko je žena koja stoji iza Isidore, Marine, Vesne?
- Jako sam jednostavna osoba, s velikim zahtjevima u privatnom i ljubavnom životu...
Jesmo li ono maloprije spominjale Oscara Wildea i njegove paradokse?
- Počela sam se zaljubljivati jako rano, sa 14, 15 godina, moja mama je ludila, iako je bilo najplatonskije moguće. Ja sam iz vrlo konzervativne katoličke obitelji, možete misliti uz koje sam otpore svladala da odem na Akademiju.
Da, poznato je da ste završili srednju medicinsku školu, da biste, prvo, dobili ‘kruh u ruke’.
- Mama, koja je bila domaćica, a uz to divno šivala, rekla mi je da će šiti dan i noć, samo da upišem neki ‘pravi’ fakultet, a ne glumu. Poslije se, naravno, pomirila i bila ponosna. A ja, kad sam došla na prijemni kao tanka djevojka u bijeloj halji, s dugom, tamnom kosom, igrala sam Kasandru, ludu proročicu, kroz sve sam to gazila kao kroz neki san... A onda su počele muke po Mariji.
Počeli ste se zaljubljivati?
- Velike ljubavi i velike strasti, tako da je meni danas jasno da to nikako nije moglo završiti u jednom građanskom braku. Bila sam više puta ucijenjena - ili on, ili moj posao.
Niste popustili.
- Sad, kad sređujem svoj arhiv, a mnogo mi je ladica trebalo tijekom godina da sve uspomene pospremim... našla sam toliko ljubavnih pisama... Moja prva velika ljubav u Zagrebu bio je Boris Bućan, u svijetu proslavljeni dizajner i slikar. Oboje smo bili studenti kad smo se upoznali. Odmah sam prepoznala genijalca u njemu. Plamtjelo je s obje strane. Ali vi ne možete živjeti s jednim genijalcem, a da on ne uzme i vaš prostor. On je čovjek s kojim žena mora biti stalno. I blago svakoj ženi koja je s njim, jer on je čovjek koji ne krije emocije, koji se posvećuje jednoj ženi totalno... Sretna sam što je on sad u sretnoj vezi. Nakon svih turbulencija u životu, ima sad tu divnu ženu, Sašu Mesić.
Glumica ste, volite dobru priču, pa onda i u vlastitom životu, tako nekako...?
- Uvijek sam padala na dramatična upoznavanja. Sudbinska... mora netko u mraku kraj mene sjesti u HNK, a nakon pola sata reći - idemo bježati! Andrej Zdravič iz Ljubljane je vrhunski svjetski umjetnik, koji je dobio sve svjetske nagrade za eksperimentalni film... i ja sad nađem jedno pedeset njegovih pisama. Išli smo u New York, gdje je tada živio i radio, Ljubljanu, on je dolazio u Zagreb, išli smo na more, i ja danas shvaćam, tu ništa nije bilo uobičajeno, ali je bilo savršeno. I onda, za vrijeme Domovinskog rata, na južnom bojištu, upoznam neodoljivog mladog čovjeka...
Dobro, valjda i ljudi na južnom bojištu imaju ime...
- Reći ću vam - kad iziđu novine! Svi su se oni poslije oženili ‘normalnim’ ženama, ženama kojima nije potrebno da stalno gore.
Je li vam žao danas što se niste udali, imali djecu?
- Danas mi više nije žao. Bilo je trenutaka kad mi je bilo žao, ali mislim da na kraju svi imamo što trebamo imati. Kako sam uvijek bila osoba bez zadrške, i u poslu i u privatnom životu, predavala sam se bez ostatka, onda su me vjerojatno Bog, Duh Sveti, anđeli čuvari čuvali, vodili... Nije u meni bilo ni zla, ni zavisti, jer ja sam se nakon svakog kraja morala okrenuti sebi, boriti se za egzistenciju. A i, iskreno, kad sam izbliza upoznala neke brakove kojima sam se izdaleka divila... pobjegla sam glavom bez obzira. I rekla sam - hvala ti, Gospodine, što mi to nisi priuštio. Eto, ja sam svoju kvotu ispunila... I sad sam u prekrasnoj duhovnoj fazi, otvorena za sve, radoznala i dalje.
Jako volite život...
- Jako! Volim radost, volim se smijati, nastojim sve pratiti...
Volite izaći van, urediti se...
- Volim taj vitalitet, to mi je od mame koja je bila fenomenalna žena, sve je talente imala, samo valjda cipele nije znala praviti. Mene i sestru jako je osviješteno odgajala: da same zarađujemo, da ne ovisimo ni o kome, da se ne damo ponižavati ni ugnjetavati... Tek kasnije sam shvatila da je prva feministica koju sam upoznala bila moja mama. Tata predobar, a mama - kotač zamašnjak.
Vaši su oboje Dalmatinci, upoznali su se u vlaku prema Vukovaru, i ostali ondje živjeti. Zašto?
- Mama je iz Šestanovca, tata iz Lovreća. Išli su u posjet prijateljima, nisu se poznavali, a moj tata je u Lovreću već bio zapazio jednu curu, reklo bi se dotaricu, onu koja nosi miraz... ali fatalno se zaljubio u mamu. Nakon mjesec dana su se vjenčali. Tata se vjenčao u tuđem odijelu, jer mu moja razočarana i ljutita baba iz Lovreća nije poslala nijedno od njegovih odijela. Mama je obožavala Slavoniju, ali se iz zdravstvenih razloga morala vratiti u Split. Tamo se rodila moja sestra. U Splitu sam odrasla, a u Zagrebu sazrijevam... već 52 godine!
Godine u kojima ste bili ravnateljica u dječjem kazalištu Žar ptica veliko su poglavlje u vašoj karijeri.
- Jako veliko. Ušla sam u tu kuću kao u spaljenu zemlju. Imali su šest predstava godišnje, 11 udruga se ondje okupljalo, šahiste sam morala moliti da mi daju ključ da otvorim kazalište. Pas lutalica je ondje spavao dok nije napao policajca. I onda sam krenula sa svojim uraganom. Uskoro smo imali 300 predstava godišnje. Svi su očekivali da ću odustati. Ali moj moto je bio ‘usudi se i izdrži’... imunitet mi je tako pao da sam dobila herpes zoster koji mi je pokrio pola lica. Tri prve godine ondje ja ne bih proživjela ponovno da mi date pet Oscara. Onda znate kako je bilo. U tih 16 godina osvojili smo 80 nagrada, putovali smo od Mongolije do Egipta, od Izraela do Pariza, New Yorka, Venezuele, Bugarske, Rumunjske, pa po cijeloj ovoj našoj regiji.
Ali ste se morali odreći glume, najveće ljubavi, za nju nije bilo vremena.
- Da. Zapamtite ovo: ako netko postane ravnatelj, a i dalje glumi, režira... slijedi propast kazališta. Kroz Žar pticu je prošlo 400 vanjskih suradnika, imali smo valjda 60 premijera... Trebalo je dovući ljude na ‘neadresu’, na Kozjak, u kazalište koje graniči s istočnom stranom Mirogoja, a u gradu već postoji uigrana Trešnja, Kazalište lutaka, Mala scena. Nismo se mogli obraniti od publike, na kraju. Imali smo u tih 16 godina 750.000 posjetitelja.
Zvuči kao teška odluka; zašto ste se toga prihvatili?
- Mislila sam - idem probati. Kad sam zakoračila nad provaliju, bilo je kasno, naravno. Trebalo je sve drugo zanemariti, jer ja sam jako temeljita i precizna, i odgovorna. To je moja najveća kvaliteta, odgovornost. I sada, kad je sve iza mene, sad tek vidim koliki je to blagoslov, biti na sceni. Luksuz. Eto, već pedeset godina ja orem...
Ali i žanjete!
- Lijepo ste rekli. Da, dobila sam puno nagrada, ipak se prepoznalo što radim u vremenima kad puno tog zaboravljamo, i podcjenjujemo... vjerojatno zato što je riječ o kazalištu za djecu pa su tu i roditelji, i bake i djedovi, i taj glas o nama se širio u valovima. Ali opet mi je moja mama bila najbolja kad je rekla na početku: ‘E, moj sinko, da je to što vridilo, ne bi tebe zapalo’. Ili - ‘E, moj sinko, ti tako teško zaradiš svaki dinar, a onda sve potrošiš da se izliječiš’.
U nedjelju primate nagradu za Zagrepčanku godine, nagradu zagrebačke Gradske skupštine. Nadam se da nećete sad ući u politiku, jer traje pravi sprint, makar i s preponama, prema kandidaturama...
- Ne. Neću. Bez brige. Gledajte, ja sam jako ponosna i na svoju karijeru na televiziji, gdje sam radila serijal od 10 emisija ‘Dok nam živo srce bije’. Za vrijeme agresije na Hrvatsku puno sam vremena provodila u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, gdje je lokal tada vodio Drago Vukušić, popularniji kao Dragec. Tamo je svaku večer sjedio Miroslav Lilić, predložila sam mu jedan projekt, glazbeno-poetsku emisiju domoljubnog i antiratnog karaktera. Nastupilo je više od 400 umjetnika. Dolazili su Dragecu ne samo kulturnjaci, nego i ljudi poput Budiše, Tihomila Rađe... Don Branko Sbutega napisao je tekst za jednu emisiju. Kad je serijal od deset emisija završio, svi su me vidjeli u politici, čak me i moja sestra pitala - zašto ne bih ušla u Sabor?
A vi?
- Ja sam rekla - nikad! Niti sam bila u Partiji, nisu ni moji, ja sam slobodni duh. Nikakvu stegu, što sam dokazala i svojim ‘nebračnim’ životom, ne podnosim. A kamoli stranačku. Niti jesam, niti ću.
Vjera vam je važna?
- Apsolutno. Puno je teže ljudima koji su dobri ljudi, a nisu vjernici. Jer dobar čovjek je za mene poput pravog vjernika. Ja ih ne razlikujem. U vjeri sam rođena, prihvatila sam je. To je moj svjetonazor, i puno je lakše, kad vam je teško, imati nekoga kome se obraćate tako tiho, intimno.
Praktična ste vjernica?
- Da, jesam. Ali znajte, vjera je dar, ona dolazi u iskušenja. Nemojte misliti da nemam iskušenja. Snimala sam jedan dokumentarni film o misionaru Borisu Dabi u Africi, bila sam tamo u mjestu Šagombu, koje postoji samo na vojnim kartama Zambije. On mi je rekao koliko puta je i sam bio u iskušenju. ‘Kad bi samo Gospodin ponekad progovorio’, govorio je. Reći: Da, da, vjerujem, to je najlakše, ali to nije to, to je poput tijesta koje se mijesi, pa hoće li ono narasti ili ne... nekad ostane spljošteno pa ste u muci. Vjera je utočište, u koje se sklanjam... kad ne mogu dalje.