Jedan po jedan odlaze veliki i neponovljivi avangardisti rocka 21. stoljeća, a među njima red je došao i na Marka E. Smitha, frontmena mančesterskog (post) punk benda The Fall, osnovanog 1976. godine.
Tijekom karijere kroz The Fall je prošlo 66 glazbenika, posljednji 32. studijski album objavili su prošle godine, a sve donedavno Mark E. Smith nastupao je i u invalidskim kolicima, teško bolestan od "bizarne bolesti" koja mu je kočila grlo, respiratorni trakt i mišiće. Nije tajna, Mark E. Smith bio je veliki pijanac, svadljivac i prznica, često nepodnošljivo težak čovjek i gadan karakter, no unatoč tome bio je omiljen i cijenjen pjesnik jer je cinizmom i sarkazmom, brutalnim smislom za humor i moždanim vijugama oštrim poput skalpela neumorno secirao britansko i zapadnjačko društvo proteklih 40 godina; inteligentan, britak i zabavan kao malo tko u tome poslu.
Davno je bilo kad se bavio pitanjem propasti radničke klase kao u pjesmi "Industrial Estate", nacizmom u "Who Makes The Nazis?" kao pitanjem koje je danas itekako opet aktualno, ismijavanjem britanske kraljevske obitelji i njihove povijesti kao u "Spoilt Victorian Child". Doduše, njegova poezija često je bila apstraktna, teška za prevođenje i objašnjavanje zbog nevjerojatne igre riječima i pojmovima, no malo tko od onih koji znaju finese engleskog jezika i mancunina narječja ne bi potpisao da je Mark E. Smith bio jedan od najvećih britanskih (rock) pjesnika 20. i 21. stoljeća.
U tom pjesništvu bila je zamjetna i oveća doza mizantropije jer Mark E. Smith kao da se nije mogao dovoljno načuditi do koje mjere mogu ići ljudska glupost i pohlepa, mržnja i strast za uništavanjem drugih. Ako ćemo pravo, Michel Houellebecq ne bi mogao sebe ostvariti kao pisca da prije njega nije bilo Marka E. Smitha kao pjesnika koji je svom bendu, pak, ime nadjenuo prema jednom romanu Alberta Camusa.
Među njegovim najvećim poklonicima bio je i BBC-ev radijski DJ i vrhovni britanski glazbeni autoritet, pokojni John Peel, koji je jednom zgodom rekao: "Ako umrem sutra, ne mogu se žaliti ni na što, osim što naredne jeseni neću čuti novi album benda The Fall čiji je post-punk, potaknut utjecajima Kraut i garažnog rocka, avangardista poput Captaina Beefhearta i Velvet Undergrounda, oduvijek bio nervozan i nazubljen, često oštar i mračan, ali katkad i relativno popičan pa je nekoliko njihovih albuma ušlo u Top 40".
Sada Peel i Smith, negdje gore, napokon mogu divaniti kao što su to znali i tijekom života, a nama ostaje u spomen na mančesterskog genija popiti koju jer je nakon prvog koncerta u glavnom gradu Hrvatske, malo pred rat, napisao i objavio pjesmu benda The Fall pod imenom "Zagreb". Vrag će ga znati zašto, no možda i zato jer u ovome gradu živi drugi najveći poklonik The Falla na cijelome svijetu, profesor matematike i vrhunski glazbeni znalac Juraj Šiftar.
'Zagreb'
Walking at night past the closed shop
Behind the counter
Crouched a blue figure
It sang this song
You get five minutes with me
Then I'm off around the world
You get five minutes johnny with me
Then off around the world
Open-plan graves
Blown-over trees
Muted mystics impasse
Glittering beach
Johnny he replied back
With me you struck a pact
Zv day
Five minutes with you
Then you're off around the worlds
Zagreb day
My neophyte
My sweetheart
My liebshen
My librium
My lover
My friends
You get five minutes with me
Then I'm off round the worlds