Skoro godinu dana - sa 1991. na 1992. - Šime Šimatović snimao je dokumentarni film “Zvonici Like”, svjedočeći o ratnim razaranjima - posebno prema katoličkim crkvama - u svom rodnom kraju (rođen je 1919. u Perušiću). Film je nominalno nastao u produkciji Jadran filma i Hrvatske televizije, no da ga financijski nisu poduprli tadašnji šef Ine Nikica Valentić i utjecajni Ličanin Slavko Degoricija, Šimatović ne bi tako dugo vremena mogao provesti s filmskom ekipom na terenu (direktori fotografije bili su mu Goran Mećava i pokojni Boris Turković). Kada je film dovršen, redatelj se s njim zaputio u Italiju i pokazivao ga gdje god je za to imao priliku kako bi pobudio svijest da je Hrvatskoj potrebna pomoć. Zajedno sa suprugom, poznatom pijanisticom Mirom Flies Šimatović, tamo je organizirao i koncerte, a odjek je bio odličan. U Chieriu pokraj Torina dvije tisuće studenata demonstriralo je u znak podrške Hrvatskoj. Devet tegljača sa po 30 tona robe dopremljeno je i podijeljeno ugroženima, a tadašnji šef Fiata osobno je kontrolirao isporuku za Šimatovićev Perušić. Na žalost, pokolj u Ahmićima u travnju 1993. Talijanima je otkrio i drugu stranu rata, nakon čega više nije bilo tako jednostavno lobirati za hrvatsku stranu.
Nevjerojatni kontrasti
Bilo je to vrijeme nevjerojatnih kontrasta. Jedna je njemačka Hrvatica prodala kuću i poslala novac za pomoć ugroženoj domovini. U Hrvatskoj je pak jedan general napunio brod pijeskom i potopio ga, slagavši da je u njemu bilo oružje namijenjeno vojsci: njega je, dakako, preprodao. Do Splita se nije moglo direktno, ispriječila se Krajina u kojoj je Milan Martić kontrolirao pobunjeničku vladu. Šimatović je imao kontakte s tamošnjim stanovništvom, znao je da dio njih ne podržava Martića, ali se nisu imali čime suprotstaviti njegovoj vlasti. Vojna akcija Oluja dokrajčila je Krajinu i opet pripojila te dijelove zemlje Hrvatskoj.
U posljednje vrijeme Šimatović se ponovno vratio pisanju scenarija za igrane filmove koje bi volio i režirati: svoj posljednji film, “Pustolov pred vratima” po Milanu Begoviću, snimio je davne 1961., a nakon toga se bavio samo dokumentarnim i namjenskim filmovima. Prije deset godina napisao je scenarij “Topusko” u kojem su protagonisti bili Židovi, koji su se 1944. sklonili na teritorij oslobođen od partizana, a važnu ulogu imao je improvizirani američki aerodrom, odakle su saveznički zrakoplovi polijetali za Italiju. Zatim je nastao scenarij “Tako to biva”, predložak za film dobrog raspoloženja s puno glazbe, čiji je junak bivši hrvatski branitelj. I napokon - Šimatović je početkom ove godine napisao “Oluju”.
Ovaj je scenarij nastao iz “dišpeta”. Na lanjskom pulskom festivalu zamijetio je da nema niti jednog filma o domovinskom ratu (bolje nije bilo ni ove godine) i zgranuo se nad činjenicom kako naša kinematografija ignorira jedno od najuzbudljivijih razdoblja hrvatske povijesti.
Različiti stavovi
Zaboga, pa nema ni jednog filma u kojem je protagonist hrvatski borac, a da nije u pitanju nekakva antiratna drama. Po njemu, stari su Rimljani bili itekako mudri kada su smislili izreku “scripta manent” - zapisano ostaje - jer su shvatili da ono što se prešuti naprosto se prepušta zaboravu. Nimalo slučajno da američka kinematografija i televizija toliko inzistiraju na bilježenju važnih povijesnih događaja, kako onih iz davnine tako i ovih posve recentnih. Po Šimatoviću, akcija Oluja upravo je jedan od takvih prijelomnih događaja, no on mu je pristupio iz posve drugog ugla. Nisu ga zanimale vojne operacije, nego situacija Srba u Krajini. Radnja se odigrava u Cetini, gradiću u Dalmatinskoj Zagori nedaleko Knina, 4. i 5. kolovoza 1995., upravo u jeku Oluje. Na jednoj su strani komandant i njegovi poslušnici, koji su od Martića dobili naredbu da organiziraju egzodus pobunjenih Srba, na drugoj je stanovništvo koje je to spremno poslušati, a na trećoj su oni kojima to ne pada na pamet. Među njima je i Svetlana, otuđena supruga Martićevog ministra (lik je zasnovan na autentičnoj osobi), koja zbog bolesti rijetko izlazi iz roditeljske kuće i završava doktorat koji namjerava obraniti na fakultetu u Beogradu. Prvima ponajviše smeta mještanin Mića, koji očito ne odobrava postupke vlade iz Knina i smatra normalnim da Hrvatska želi vratiti svoj teritorij: također, ne želi se povinovati naredbi i priključiti egzodusu.
Nakon egzodusa
Zbog toga ga kapetan dade ubiti, a kada mu to ne uspije, (zatekne ga u Svetlaninoj kući, a pred njom ne želi ispasti zločinac), naredi da mu zapale kuću. Egzodus se ne doima kao strateški pametna operacija. Očito je da vlada u Kninu u najodsutnijim trenucima nema pravi kontakt s Miloševićevim centrom moći, da puno toga izvodi na vlastitu ruku, a alibi za iseljavanje doima se smiješno: Srbi će napustiti svoja ognjišta privremeno, na četiri-pet dana, kako bi pokazali međunarodnoj zajednici u kako tešku situaciju ih je dovela hrvatska vojska, a zatim će se vratiti natrag. Vjerojatno je to razlog što bračni par seljaka ostavlja sinčića da im pazi na svinje, dok se oni ne vrate. Nakon egzodusa u Cetini ostaje samo njih petoro, a što je poslije s njima bilo ne znamo, jer scenarij završava snimkom kolone Srba koja napušta svoje kuće u Hrvatskoj.
Scenarij se bavi situacijom Srba u Hrvatskoj i povijesno i kulturološki, spominju se Nikola Tesla, mitropolit Josif Rajačić koji je vodio dobrovoljno preseljenje Srba iz Hrvatske u Vojvodinu sredinom 19. stoljeća i zatim instalirao Josipa Jelačića za hrvatskog bana, no bitna je idejna odrednica da je znatan dio Srba u najrazličitijim razdobljima smatrao Hrvatsku svojom domovinom.
Tko je povlačio konce?
U razgovoru o scenariju Šimatović eksplicira teme koje su izvan dosega ovakve priče. Zanima me da li bi po njegovom sudu uopće došlo do uspostave Krajine da je tadašnja hrvatska politika elastičnije nastupala prema Srbima u tim krajevima. “Sumnjam, konce je ionako povlačio Beograd, koji je znao da se s Tuđmanom može lako manipulirati računajući na njegovu sujetu. Čak i ta tvrda hrvatska linija proizvedena je po njihovom diktatu, za što ima puno dokaza. Zglajzali su zbog toga što nisu znali što smiju, a što ne smiju, nisu znali razliku između dobra i zla.” A Martić? “To je bio glupan. Upropastio je Srbe u Hrvatskoj i Hrvate koji su tamo živjeli.” Kako su se proveli njegovi junaci nakon što je Hrvatska vojska ušla u Cetinu? Kako komentira pljačke i ubojstva koji su se odigrali nakon Oluje? “Ne znam kako su se proveli, nadam se da nitko od njih nije stradao, no siguran sam da je Tuđman nakon Oluje morao dati ostavku. Dozvolio je da se ukalja sjajna pobjeda. Jedino se tako situacija mogla popraviti.”
Povoljne reakcije
Šimatović je dao scenarij na čitanje mnogim prijateljima, ali i predsjedniku Ivi Josipoviću. Kakvi su komentari? “Vrlo povoljni. Ovaj me scenarij ohrabrio da obnovim kontakte sa svijetom, imam važnih i utjecajnih prijatelja i nisam ih smio samo tako zapustiti.”
Ukoliko se “Oluja” i ne snimi, Šimatovićev scenarij upozorava na ozbiljan problem hrvatske kinematografije. Potonja svoje projekte selektira po sistemu poštanskog sandučića: tko ima kakvu ideju pošalje je i ona se realizira ovisno o kvaliteti. Čitav raspon tema, pa i onih najvažnijih, time ostaje nepokriven. Upravo za to postaje tematski natječaji u koji bi se morao uključiti ne samo Hrvatski audiovizualni centar nego i Hrvatska radiotelevizija. Trebamo li film o akciji Oluja? Svakako, no kako je Šimatović pokazao, taj se može baviti samo njezinim jednim aspektom, pomalo neočekivanim i iznimno zanimljivim, čime smo već nadomak uspješnog filma. Jer, doslovna ekranizacija ratnih operacija mogla bi nas vratiti u razdoblje “Najdužeg dana” i “Bitke za Midway”, a to ni Amerikanci danas više ne rade.