Imam jedan glupi problem s popularnim serijama. Strašno me nervira kad se cijeli svijet oduševi nečim, pa kritičari počnu s bezglavim hvalospjevima, a okorjeli fanovi za glavu bi skratili sve one druge koji “ne kuže”.
Znam, bizarno je, ali jednostavno loše podnosim sav taj hype pa radije pustim da se stvari ohlade i onda s nekoliko sezona zakašnjenja u miru “otkrivam” dragulje. U “Lost” sam se tako zaljubio kad je već bio duboko u trećoj sezoni, Stringera Bella planet je već oplakao kad sam počeo pratiti “The Wire”, a do danas se još nisam maknuo s druge sezone “Game of Thrones” (nema brige, bingat ću uoči finala sljedeće godine).
Od svih tih “must” serija prema “Breaking Badu” pružao sam najveći otpor. I što su me više njezini evanđelisti nagovarali da počnem odmah i sad, to sam se više inatio.
Binge-watching
A onda sam igrom slučaja u nekom kasnonoćnom repriznom terminu uhvatio uvodnu scenu sedme epizode druge sezone, baš onu slavnu u kojoj suludi mariachi band izvodi narcocorrido hit “Negro Y Azul”.
- Hej, ovo je stvarno otkačeno, možda da im dam šansu - zaključio sam i ugasio TV. I potpuno nespreman na besane noći koje su uslijedile krenuo otpočetka.
Kakva je to vožnja bila!
“Breaking Bad” serija je Vincea Gilligana (62 epizode u pet sezona) koja se emitirala na američkom AMC-u od 20. siječnja 2008. do rujna 2013. Priča prati Waltera Whitea, dosadnjikavog mlakonju koji se, nakon što dozna da umire od raka pluća, da bi obitelji osigurao budućnost, od srednjoškolskog profesora kemije pretvara u najopakijeg dilera metha zapadno od meksičke granice. U svoje vrijeme najgledanija kabelska serija u povijesti, BB je za cehovske nagrade nominiran 262 puta, a osvojio ih je ukupno 110.
A kult koji je oko sebe stvorila je spektakularan.
Fanovi, kopirajući jednu scenu, stvarnom vlasniku kuće koja je u seriji “glumila” Walterov dom, na krov i danas bacaju pizzu. Netko je, očito ne pri zdravom razumu, pobrojao boju sve odjeće svih likova u svim scenama i povezao to s njihovim emocionalnim stanjima (do danas to je najluđi graf koji sam vidio). U Albuquerqueu, gradiću u kojem se sve odvija, nakon finala plaćale su se osmrtnice i lažni pogrebi za Waltera Whitea.
I dalje možete uplatiti turističku BB turu.
Stvarni dileri svoj meth su zbog serije (Walterov meth plave je boje) namjerno bojili u plavo i naplaćivali ga skuplje. Tvorac serije čak je priznao da ga DEA savjetovala da namjerno pogrešno snima proizvodnju droge u seriji, kako fanovima ne bi na pamet palo kopirati ih.
Narkocarstvo
I sada, deset godina kasnije, nakon što sam drugi put sve pogledao u samo dva tjedna, shvaćam zašto je nastao cijeli taj cirkus. Jer “Breaking Bad” nikad nije izgledao bolje.
Ne želim zvučati pompozno, ali BB je istodobno minuciozni neo noir vestern, intimna obiteljska drama, veliki američki “roman”, crnohumorni triler i narkoantologija. I vjerojatno najluđa stvar koju je televizija ponudila u novom mileniju.
A na drugo gledanje prilično me iznenadila.
Jer Vince Gilligan zli je genij koji paralelno gradi cool seriju o gradnji narkocarstva, ili kako su je jednom nazvali - priču o Mr. Chipsu koji postaje Scarface i mračnu, depresivnu dramu o ljudskim stanjima, o grijesima i iskupljenju, o spleenu svakodnevice. Čitava stvar toliko je nabijena tenzijom, a Carter do te mjere nepopustljivo “gazi” svoje antijunake, da me ovaj put skršio način na koji Walter White, uz povremene male pobjede, uništava sebe i cijelu svoju obitelj, čineći sranja upravo u ime te iste obitelji.
Likovi su u drugom gledanju stari znanci za koje marite otpočetka, a kako rasplet već znate, u reprizi više prosijavaju tama i beznađe. Za rijetke drage junake nerazumno sam se zato do samog kraja nadao da će ovaj put završiti - drukčije.
I ne mislim pritom na Waltera (treba li ponoviti da ga čudesno glumi Bryan Cranston, dotad uglavnom poznat kao smušeni otac iz “Malcolma u sredini”).
Njega sam ovaj put uglavnom mrzio.
Postao mi je gadan, premračan lik za kojeg ne mogu navijati. Ne toliko ni zbog supruge mu Skylar (Anna Gunn), ta mi je uvijek beskrajno išla na živce. Baš kao i nepotrebni rukavci radnje koji ne vode nigdje, a u kojima Walterov sin boluje od cerebralne paralize, a šogorica mu Marie ispadne - kleptomanka.
Mislim na dva lika koja su ovaj put baš zasjala.
Na Walterova šogora Hanka (Dean Norris u ulozi života) prostodušnog američkog murjaka koji opsesivno lovi zlikovca koji mu je cijelo vrijeme ispred nosa i malog Jesseja Pinkmana (Aaron Paul) koji je uvijek bio i ostao, barem za mene, glavno sidro serije.
Nesretni antijunak
Jesse je tragikomični sidekick, ispravan i emotivno topao, ali duboko nesretan antijunak nespreman na stvarni život. U pet sezona prođe takav pakao, da uvjetni happy end u njegovu slučaju ni izbliza ne donosi olakšanje.
Vrijedi to za sve likove, cinično bi bilo zaključiti da BB za ikoga doista završava sretno.
I zato mi je Ozymandias, šezdeseta epizoda, finale prije finala koje potpisuje redatelj Rian Johnson, i koja se danas s pravom smatra najboljom u čitavoj seriji, jako teško pala. Da ne pokvarim doživljaj rijetkima koji seriju još nisu pogledali - shvatit ćete kad do tog trenutka dođete i sami - ovdje svi završavaju ružno, samo je pitanje koliko.
A zadnje dvije epizode nakon toga samo su epilog, duga odjavna špica.
Olakšanje povremeno donose epizodni likovi kojima je Vince Gilligan od početka zapunio svijet “Breaking Bada”.
Bob Odenkirk kao Saul, najgori odvjetnik na svijetu, recimo. Ili sjetite se Badgera i Skinnyja Petea, dva neodoljivo suluda narkića, pa Gusa Fringea, opakog narkobiznismena ledene mirnoće, zatim “no nonsense” hitmana Mikea, OKP čistunke Lydije Rodarte-Quayle, babyface psihopata Todda Alquista (odlični Jesse Plemons). I na kraju Hectora Salamance, onog napornog slinavog djedice u kolicima sa zvoncem. Eh...
Na kraju, “Breaking Bad” serija je velikih trenutaka.
Onih pravih, moćnih od kojih se dižu dlake na rukama.
'Say my name'
Onaj recimo kad White prvi put stavi svoj crni pork pie šešir. Kad postane Heisenberg. Ili kad Huell legne na planinu od love u Walterovoj garaži. Ili kad Walter održi epski “ja sam onaj koji kuca” govor. A brutalna “say my name” scena?
Ili onaj veliki twist u kojem se razjasni otkud nagorjeli medvjedić u Walterovu bazenu, kad shvatite da je cijela sezona unaprijed isplanirana do zadnjeg detalja.
Ili recimo ona scena u kojoj Walter dilerima iz Phoenixa svoju drogu uspoređuje s Coca Colom. Želite li doista živjeti u svijetu bez nje, pita ih.
Ili svaki put kad Jesse kaže “Bitch”.
Kad umire Jane.
Kad prvi put vidite Los Pollos Hermanos reklamu.
Ili... mogli bismo ovako nabrajati na još deset kartica teksta. A glupo ih je prepričavati.
Jer “Breaking Bad” serija veća je od života.
I baš kao život, umjesto da se prisjećate, bolje je da je sami proživite. Opet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....