HEINER MÜLLER Pisac koji je Hitlerov i Staljinov odnos prema radnicima izjednačio na sceni

U Zagrebu je nedavno objavljena važna teatarska knjiga: pet dramskih tekstova Heinera Müllera (1929. - 1995.), najvažnijega njemačkog dramatičara druge polovice dvadesetog stoljeća uz Bertolta Brechta. Knjigu naslova “Hamletmašina i drugi dramski tekstovi” objavili su Zagrebačko kazalište mladih i zaprešićka Fraktura. Tiskani su sljedeći komadi: “Hamletmašina”, “Revolver” i “Zadatak”, u prijevodu poznatoga osječkog germanista Vlade Obada; “Macbeth”, u prijevodu još uglednije Trude Stamać, i “Germania smrt u Berlinu”, iz pera mlađe prevoditeljice Vesne Vuković. Knjigu je uredio mlađi pisac Goran Ferčec, a veoma kratak, svega pet kartica, i veoma instruktivan pogovor napisao je Sandro Siljan, diplomant Filozofskog fakulteta u Padovi, koji se Müllerom bavio i na doškolovanju u Berlinu, na Humboldtovu sveučilištu.

Posrijedi je, dakako, prva takva zbirka u nas. Neprimjereno je, međutim, što prijevodi nisu datirani te se stječe dojam da su novi. Isto sugerira i činjenica da su za izvornik navedena piščeva sabrana djela što su tiskana početkom ovoga stoljeća.

Kritičar totalitarizma

Međutim, “Macbetha” je Truda Stamać objavila još sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, prijevod je tiskan u biblioteci Teatra &td, najvjerojatnije 1976. Prijevod “Revolvera” Vlado Obad objavio je pak 1989. u riječkom časopisu Rival, a dugo već postoji i njegov prijevod “Hamletmašine”. Nije jasno jesu li u ovoj knjizi stari, novi ili revidirani prijevodi. Knjiga broji svega dvjesto stranica i pitam se nije li se mogao naći u njoj još koji od svega nekoliko postojećih prijevoda Müllera. Primjerice, Truda Stamać prevela je i “Filokteta”, također je tiskan u biblioteci Teatra &td, također najvjerojatnije 1976. Mogao se možda ubaciti i “Kvartet”, u prijevodu Snježane Rodek, jer je nedavno i igrao u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Kako bilo, ova knjiga dragocjen je prinos naše germanistike suvremenom teatru. A on je već desetljećima sveden na najnužnije. Naravno da ne postoji ni jedna druga zbirka Müllerovih komada, jer ne postoji niti bilo kakva, primjerice, antologija njemačke drame. Nisu u nas, primjerice, tiskana čak niti malešna, a genijalna sabrana djela davnašnjega klasika Georga Büchnera, što ih Srbi imaju tek od 1989., a Bosanci tek od 2013. I mi prijevode Büchnera imamo, ali… O Kleistu da i ne govorimo! Zahvaljujući entuzijazmu Branka Matana i Slobodana Šnajdera, od osamdesetih godina prošloga stoljeća imamo i uvezane prijevode nekoliko značajnijih drama Bertolta Brechta i jedina još dva dramatičara njemačkoga govornog područja čija su djela više prevođena u nas i tiskana jesu Ödön von Horvath i Thomas Bernhard. Prvome su se posvetili Dragutin Horvat i osobito Dubravko Torjanac (i Büchnerov prevoditelj), koji je uspio tiskati i knjigu njegovih drama. Torjanac je značajan jer prevodi i suvremenog njemačkog dramatičara Mariusa von Mayenburga. Thomasu Bernhardu posvetio se pak Sead Muhamedagić, koji je u okviru Meandrova projekta izdavanja njegovih djela proteklog desetljeća preveo nekoliko njegovih drama, u suautorstvu sa Snješkom Knežević (preveo je jedan njegov komad i glumac Zdenko Jelčić, ali nije tiskan). I još je u nas tiskana, godine 2002., Antologija suvremene austrijske drame, u izboru i prijevodu također Seada Muhamedagića, s tekstovima Elfriede Jelinek, Petera Turinija, Wernera Schwaba, Petera Handkea i Felixa Mitterera.

Heiner Müller pisac je na kakvoga nismo svikli. On je kritičar totalitarizma, zabranjivan u komunizmu, koji je Hitlerov i Staljinov odnos prema radnicima izjednačio na sceni još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća - u istočnoj Njemačkoj. Rekao bih, Müller je onakav pisac kakav bi u svoje doba bio Georg Büchner, samo da je poživio dulje od 22 godine.

Njegovo je djelo nezaustavljiva, nemilosrdna poezija kojoj kao da nije mjesto na pozornici.

Bez iluzija

Sandro Siljan u pogovoru piše: “Za Müllera se u kazalištu ne događa komunikacija autora s publikom, već komunikacija autora sa samim sobom, koji djeluje kao stimulans i posrednik komunikacije gledatelja sa samim sobom”.

Müller, dakle, “ruši apsolutnost drame i postavlja prepreku potrebi sinteze koja se javlja kod publike”, objašnjava Siljan. On odbija publici pružiti iluziju, a time ujedno odbija svaku ideologiju. On nije, s vremenom, poput Brechta, postao marksist nego, recimo to tako, anarhist. Siljan za primjer navodi Müllerov rad na nedovršenom Brechtovu komadu “Der Untergang des Egoisten Johan Fatzer” (“Propast egoista Johana Fatzera”). Fatzer je komunistički pragmatik, a njegov antagonist Koch, kvariša i pesimist. Brecht komad nije dovršio jer nikako nije mogao smisliti kako da Fatzer pobijedi.

Müllerov iskaz šokantan je, nakrcan slikama, surov i precizan. Njega ne zanima govorenje, ne zanima ga psihologija, zanimaju ga krajnosti postojanja, čovjek kao ubojica, čovjek kao samoizgrađeno čudovište u prirodi. Njegov Hamlet stoji na ruševinama Evrope i govori: “Žene bi trebalo zašiti, svijet bez rodilja. Mogli bismo se tada uzajamno i u miru poklati, u čvrstom uvjerenju da je kraj, kada bi nam život postao odveć dug ili grlo pretijesno za sve jauke.” U njegovu “Macbethu” svako malo netko ubije seljaka, kao još krvi pride, a Büchnerovu “Dantonovu smrt” presiflira u mračni “Zadatak”, gdje Francuska revolucija iskrsava kao uzaludan, opći poraz humanosti: “Sloboda vodi narod na barikade, a kada se mrtvaci probude, ona već nosi uniformu”. U njegovoj “Germaniji” Hitler krvavo je smiješan u svom bunkeru i nose ga osjećaji! Sarkastičan pathos kakav se gotovo ne može oživjeti.

Prva Ljubav ili A

Müller likove ne definira, daje im često simbolična obličja, ogromni su ili im otpadaju dijelovi tijela, ili se naprosto zovu Prva Ljubav ili A, no time ne obustavlja komunikaciju nego je pojačava.

U nas se posljednjih godina, zahvaljujući nabrojanim prijevodima, igra dosta. Glavni njegov zagovornik na sceni jest Ivica Buljan. Režirao je “Kvartet” u Teatru &td, 2007., “Macbeth After Shakespeare”, u produkciji ljubljanskog Mini Teatra i ZKM-a, 2009., “Žensku komediju”, u produkciji Mestnog gledališča ljubljanskog i ZKM-a, 2013. “Kvartet” je na Splitskom ljetu 2002. režirao i Ivan Talijančić, “Filokteta” je, ali u SAD-u, u Indiani, režirao 2006. Matko Sršen. Godine 2009. Miran Kurspahić postavio je “Zadatak” (skupa s “Dantonovom smrti” Büchnerovom) 2009. u Tetaru &td. Borut Šeparović dao je “Revolvera” (skupa s Kišovom “Grobnicom za Borisa Davidovića”) u ZKM-u 2011.