GLAZBENE RECENZIJE

ZVUČNI UDAR IVANA VANJE RUNJIĆA Savršeno prepisan zvuk arhaičnog soula

LEON BRIDGES - 'COMING HOME' (Sony/Menart), ocjena: 3,5

Renesansa retro soula traje već skoro desetak godina, od bijelih kandidata s ove strane Atlantika (Plan B, James Morrison, Adele, Michael Kiwanuka, John Newman, Sam Smith...) do obnavljača iz domovine žanra ( Cee-Lo Green, John Legend, Aloe Blacc, Mark Ronson...)Svatko od navedenih imao je bar minimum modernog u svom zvuku, neki i značajno više, no 26-godišnji Teksašanin Leon Bridges jedan je od rijetkih koji je nakanio potpuno vjerno rekreirati zvuk soula iz ‘60-ih. Da se radi o filmu govorili bi o onom notornom, odioznom scenu-po-scenu remakeu, no glazba ipak može podnijeti znatno više od filma.

Od prvih, dakle, taktova uvodne eponimne stvari ulazimo u arhaičnu atmosferu prastarih vinila, savršene imitacije mekog zvuka Atlantic soula i glasa koji je negdje između Sama Cookea, Otisa Reddinga i Marvina Gayea. Kliknemo li na YouTube provjeriti o kakvoj se tu novoj diskografskoj podvali radi, ostat ćemo zatečeni i izgledom momka koji stoji iza svega ovoga.

Bridges naime izgleda kao da je upravo stigao iz Memphisa s kakvog protestnog skupa Martina Luthera Kinga. Takve stvari kod iskusnijih konosera promptno izazivaju sumnju da se radi o kakvom pažljivo dizajniranom korporativnom proizvodu. No, zasad se čini da je Leon Bridges sam svoj izum, odnosno projekt, a mentori su mu teksaški alter rockeri White Denim, koji su mu pomogli autorski i dali svoj studio prepun starinske, analogne opreme.

Zvuk je dakle 100 posto uspjela re-kreacija onoga na što se ciljalo, sve uključujući diskretnu ritam sekciju, hammond orgulje, neizbježne duhače i ženske doo-wop back vokale. Bridgesu to naravno nije bilo dovoljno, pa su mu i tekstovi “retroizirani”. U zgodnom potencijalnom singlu “Better Man” primjerice obećaje svojoj baby da će preplivati Mississippi za nju. Možda je to i mogao prije pola stoljeća, no danas bi se vjerojatno ozbiljno otrovao u zagađenoj rijeci. Osim spomenutih, zanimljive su još i rano-motownovska “Smooth Sailin’” te Leonovoj majci posvećena “Lisa Sawyer”. Treba reći i da su svih deset pjesama na albumu autorsko djelo Bridgesa i njgovih suradnika i da nema nijedna obrada, što je svakako pohvalno – kad je već sve drugo tako neoriginalno.

“Coming Home” je sasvim zgodan album, koji bi, paradoksalno puno bolje legao da je stvarno nastao prije pola stoljeća, no ovako mu ipak nešto fali.

Naime sve te soul legende na koje se Leon Bridges referira imali su svoje strahovito zanimljive životne priče, karizme na bacanje i na žalost, uglavnom tragičan kraj. Potonje na stranu, Bridges zasad ne pokazuje znakove da bi po pitanju karizme i pustolovnog duha mogao uskočiti u pregoleme čizme svojih prethodnika. Da bi netko bio autentičan, ne mora uopće biti originalan, ali mora bar po nečemu biti prepoznatljiv i svoj, stoga je za Leona Bridgesa jedina šansa da što prije pronađe svoj jedinstveni “glas”, jer s ovim posuđenim neće biti više od kratkotrajne atrakcije koja je plesala samo jedno ljeto...

=======================================

NOVI WILCO Nenadahnut, bljedunjav i dosadnjikav album veterana

Wilco - Star Wars (DBPM), ocjena: 2

Deveti album americana veterana Wilca, iznenada i bez najave objavljen prošli tjedan (i to kao besplatni download, dok na CD-u i vinilu dolaze uskoro) počinje jednominutnim škripavim instrumentalom “EKG”, kratkim, distorziranim i prilično besmislenim. Srećom, to nije vjerodostojna najava onoga što slijedi, puno je tipičnija sljedeća stvar “More...”, uobičajen wilcovski amalgam prašnjave americane, psihodeličnog folka i country rocka, ovaj put diskretno podebljan new wave prizvucima i generalno mrvicu žešći i “prljaviji” nego prije. Treba li reći da je globalna rock kritika neumjereno ekstatična oko Wilcovih “Ratova zvijezda”, kao što je bila i oko većine njihovih dosadašnjih albuma. Pitanje je naravno, retoričko, no potpisnika ovih redova iz nekog razloga magija i boženstvenost Wilca i dalje vrlo uspješno zaobilazi. Kad svi drugi čuju nešto što vi ne čujete, prije ili poslije zapitate “doktore, što je s mojim ušima?”. Još jedno retoričko pitanjce na koje ne treba gubiti puno vremena ni sivih stanica. Pustimo na stranu “redovnog” glazbenog konzumenta, ali ovdje ni iskusni šmeker istančanog artsy fartsy ukusa nema što za čuti više od jednom. Iznimke su “Taste The Ceiling” i završna balada “Magnetized”, koje vrijedi poslušati dvaput. Uglavnom, nenadahnut, bljedunjav i dosadnjikav album ionako debelo precijenjenog banda, pa tko voli, nek’ izvoli...

=======================================

Neil Young & The Promise of the Real - Monsanto Years (Warner/D. Bear), ocjena: 3

36. album u karijeri uskoro 70-godišnjeg ali i dalje neumornog Neila Younga, biološkog oca grungea, americane i koječega još bavi se najvećim američkim proizvođačem GMO hrane, kompanijom Monsanto. Štangu mu drže sinovi Williea Nelsona, Lucas i Micah, uz Lucasov band The Promise Of The Real, a sve to priziva duh Youngovog starog banda Crazy Horse. Zvuk je pun, bogat, bandovski i dosta “prljav”, a Young je u himničnom raspoloženju, ponekad i strahovito napaljen i bijesan. Pobjegne mu koja banalnost, zna biti površan, čak i naporan, ponekad i smješan, ali sve to ipak zavređuje šansu...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 21:18