KONCERT

Zaslužene ovacije za gošću Zagrebačkih solista Martinu Zadro na početku 67. sezone

 Marko Todorov/Cropix
Pjevala je Četiri posljednje pjesme, vokalno-simfonijski opus Richarda Straussa

E to su zbilja bile ovacije! Dobila ih je zasluženo sopranistica Martina Zadro, gošća prvog koncerta Zagrebačkih solista u ciklusu njihove 67. sezone. Hrvatski glazbeni zavod odzvanjao je u subotu 17. listopada pljeskom i uzvicima oduševljenja kao da je dvorana prepuna a ne desetkovana koronom, dok je vaša kritičarka razmišljala o vremenima kad ovu izvanserijsku umjetnicu Zagrebačka opera nije znala zadržati pa je otišla u Ljubljanu i postala prvakinja tamošnje opere s međunarodnom karijerom. Danas je u Zagrebu pedagoginja i pročelnica odjela za solo pjevanje na Muzičkoj akademiji, a s vremena na vrijeme počasti nas svojim prvorazrednim interpretacijama.

Pjevala je Četiri posljednje pjesme, zadnji i posthumno praizvedeni vokalno-simfonijski opus Richarda Straussa, ne baš često izvođeno djelo za koje bi ljubitelji Lieda dali i posljednji novčić. Kontemplativne pjesme Josepha von Eichendorffa i Hermanna Hessea Strauss je namijenio posebnim sopranima, delikatnim i uzbudljivim koji će stih i glazbu pretvoriti u zanos do posljednjeg daha. Na tom tragu tumačila ih je i Martina Zadro u prikladnoj obradbi za gudače koju je priredio koncertni majstor Ansambla Sreten Krstić, iako je nekima nedostajao raskošan slog Straussovih orkestralnih majstorija.

I preostali dio rasporeda sastojao se od Krstićevih obradbi simfonijskih djela, najprije Uvertire "San ljetne noći" op.21 Felixa Mendelssohna Bartholdyja, a i na kraju Beethovenove pete Simfonije u c-molu op.67. Pri tome je prozračni Mendelssohn prošao bolje, za razliku od Titana klasičnoga simfonijskog štiva kojemu oduzimanje prirodnih sastavnica, puhača i timpana, mijenja karakter ma koliko preradba bila vješta. Zagrebački solisti bili su i precizni i predani premda ih radije slušamo u komornom repertoaru.

Preradbe poznatih djela klasike nisu od jučer. Niti od prekjučer jer su mnogi majstori sami prerađivali svoja djela pa i posuđivali sami od sebe za neku drugu skladbu. Sve je to poznato i legitimno. No kad se izvođači prihvate preradbi pitamo se koji je razlog. Zašto velika simfonija mora zvučati komorno kraj tolikih komornih? Ako se već reducira na manji sastav orkestra što u Beethovenovo vrijeme nije bio rijedak slučaj, ipak ostaju podloge raznolikosti instrumentarija za koje je autor jamačno imao svoje razloge. Osobno nisam prijatelj preradbi jer original uvijek najbolje zvuči.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2024 19:10