Slučaj je htio da u Velikoj dvorani sviraju Gipsy Kings, a u Maloj dvorani Marc Ribot Y Los Cubanos Postizos, čime se iste večeri u “Lisinskom” publici ponudilo dvije naravi “latino” glazbe. Ne znam kako je bilo na Gipsy Kingsima koje baš i ne šmekam, ali na koncertu Ribotovih “Lažnih Kubanaca” bilo je izvanredno. Toliko izvanredno da mi je sad vraški žao što u ljeto 1987. godine nisam trajno ostao u Havani gdje je moj stari radio kao inženjer nekoć velikog i važnog “Jedinstva” iz Jankomira čiji su radnici konstruirali i gradili velebna postrojenja za prehrambenu industriju.
Doduše, u to havansko ljeto u kojem sam otvaranje Univerzijade u Zagrebu gledao u prijenosu na kubanskoj televiziji nisam nailazio na sastave kakav je desetak godina kasnije ustrojio Marc Ribot iz New Jerseya, autor niza albuma s raznim glazbenim postavama, avangardni rock i jazz gitarist te suradnik Toma Waitsa, Elvisa Costella, Roberta Planta, Diane Krall, Mikea Pattona, Allena Toussainta i brojnih drugih, vrlo raznolikih glazbenika, a bio je i član njujorške avangardne skupine Lounge Lizards pod vodstvom Johna Lurieja.
Sastavi na koje sam nailazio po havanskim terasama i barovima u rasponu od terase Tropicane na kojoj je prije ulaska Fidela Castra u Havanu pjevao i Frank Sinatra do bara hotela Nacional i terase hotela Riviera - izgradnju oba financirali su mafijaš Lucky Luciano i mafijaški knjigovođa Meyer Lansky - nisu imali veze ni s onime što će svijetu kroz album “Buena Vista Social Club” predstaviti Ry Cooder. Nigdje nisam sreo Compaya Segunda, Ibrahima Ferrera, Rubena Gonzalesa, Omaru Portuondu i druge vremešne junake tog albuma koje ću
Njima slične likove mogao sam eventualno čuti na ulicama, po trgovima i dvorišnim barovima starog, “hispanskog” centra Havane dok je na terasama hotela po novijem, “američkom” centru Havane svirala “latino komercijala” s bezbrojnim i često bezbojnim inačicama “Guantanamere”. Možda sam se ufurao u taj mafijaški film, no kad sad sve to odvrtim unatrag dođe mi žao što na Kubi nisam ostao ne zbog toga da samom sebi glumim lika nalik onom Al Pacinu iz “Lica s ožiljkom” nego zato jer su u Europi ljudi socijalizam olako prodali za staklene perle kapitalizma.
Sve me to spucalo za vrijeme koncerta Marca Ribota Y Los Cubanos Postizosa koji pak ne svirjau ni ono s terasa Havane iz mog kubanskog ljeta 1987. godine, ali ni ono što smo desetak godina kasnije dobili kroz “Buena Vista Social Club” i derivate tog albuma pa ni ono što su u Aquariusu svojedobno odsvirali Cubanismo! (trubača Jesusa Alemanya) ili što su svirali zagrebački Cubismo. Naime, Marc Ribot je toliko iskren i pošten - ujedno i jako drag i ljubazan čovjek, takav je dojam ostavio na mene kad smo se upoznali prije njegovog koncerta u splitskom HNK kasnih devedesetih - da i svoj sastav naziva “Lažnim Kubancima”. Mislim da trenutno u tom sastavu nema niti jednog Kubanca, čak ni porijeklom, a i ono što Marc Ribot Y Los Cubanos Postizos čine je dekonstrukcija kubanskih glazbenih stilova i njihovo ponovno sastavljanje u ćoškastu i iščašenu glazbenu formu u kojoj ulogu lead instrumenta ima električna gitara što s kubanskim glazbenim stilovima baš i nije slučaj, ne računate li kubanske heavy metal bendove.
Stoga je to i cubana i jazz i avangardni rock i koješta drugog pri čemu su Ribot i njegovi glazbenici nevjerojatno kapacitirani za sva ta istraživanja tajnih zakutaka kubanske glazbe iznesenih pod svjetlo reflektora “Lisinskog” kao derivata njujorške avanagardne glazbe. No ne teške, neprijemčive ili hermetične nego izvanredno zabavne, luckaste i vrckaste ma koliko Ribotova gitara kroz čudne akorde i pomalo neuštimani ton, jer baš tako hoće, rezala zrak kao što se poput žileta oštra mačeta zasijeca u šećernu trsku od koje se pravi Habana Club rum. U konačnici sve to zvuči i izgleda kao da Ribot i njegovi compadresi (drugovi, rekli bi dobri stari komunisti koji nisu presvukli šinjele) igraju ulogu bezopasnih ludaka, a zapravo ludista koje je Jim Jarmusch u nekom svom nesnimljenom filmu o Kubi pustio iz ludnice pa prošvercao u Havanu da u Tropicani glume najbolji kubanski bend svih vremena. Naravno, samo bi idioti popušili takvu filmsku “priču”, ali Jarmusch je odavno snimao luckaste filmove poput “Mistery Traina” u kojem dvoje mladih Japaanca traže korijene rock & rolla u Memphisu pa ni ovo ne bi bilo čudno.
Uz to, baš ovakva dekonstrukcija kubanske glazbe i njeno ponovno sastavljanje - pri čemu se Ribot spušta do instrumentalnog (twang) rocka ranih 60-ih, njujorškog no wavea 80-ih, bliskosti s ranim albumima grupe Santana koja je na Woodstocku uoči debi albuma pokazala što bi mogao biti latin-rock, avangardnog jazza, cubane, psihodelije i koječega drugog - nešto je najbolje i najinteresantnije što u životu možete čuti na temu kubanske glazbe. Baš zato jer je pomaknuto, drugačije, deformirano, ali i “jako zabavno”, kako kaže i naslov drugog albuma Los Cubanos Postizoza, “Muy divertido”. Naročito kad uz Ribota, inspiriranog djelima velikog inovatora (afro)kubanske glazbe Arsenija Rodrigueza (1911, Matanzas - 1970, Los Angeles), na prodornim i vrištavim farfisa orguljama zabrije ribaru nalik Anthony Coleman, a nevjerojatni su i crnoputi kontrabasist Brad Jones, novopridošli crnoputi udaraljkaš mađarskog imena Laszlo koji je na jednom aerodromu umjesto prvobitnog udarljkaša uletio u bend te bubnjar kojem nažalost nisam zapamtio ime. Nevjerojatno je vibrantna, oštra, odšarafljena, potentna i elastična svirka Ribotovih “Lažnih Kubanaca” koju je publika u “Lisinskom” oduševljeno prihvatila uz ples na kraju i ovacije na nogama.
A to je samo jedna od naravi svestranog relativno čestog nam gosta Marca Ribota čija izvedba “Bella Ciao” uz nikad tronutijeg Toma Waitsa za mikrofonom, s albuma “Songs of Resistance 1942-2018”, zvuči poput karmina za ljevicu koja se prodala neoliberalnom kapitalizmu i zbog čijih ćemo "plodova" možda ponovo ksuati i fašizam. Ništa nismo naučili iz povijesti, a i ja budala, trebao sam ostati u Havani i uživati uz ljude čiji smijeh, unatoč siromaštvu tadašnje Kube u odnosu na tadašnju Jugoslaviju, nikada neću zaboraviti. Nigdje veselije i putenije ljude nisam sreo nego u Havani ljeta 1987. godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....