U TVORNICI KULTURE

ZAGREBAČKI NASTUP JEDNOG OD NAJIMPRESIVNIJIH ROCK PJEVAČA DANAŠNJICE Besprijekorni Mark Lanegan, i dalje u potrazi za svojim Bad Seedsima

 Mladen Pobi / CROPIX

Po drugi put Mark Lanegan je zamalo rasprodao Tvornicu, a ukupno mu je to već peti nastup u Zagrebu jer premijerno je nastupio u Pauku, potom u komornijem izdanju u Kinu SC te u Laubi. Na potonjem zbog bolesti nisam bio, no četiri solistčika koncerta Lanegana, plus susreti s njime u okviru Twilight Singersa i Queens Of The Stone Agea, dovoljni su za temeljitu poredbu.

Na svim tim koncertima Lanegan se ukazivao kao jedan od najimpresivnijih rock pjevača današnjice, užarenog grotla od glasa i karizmatične pojave, a zbog kojih se ne mora ni centimetra pomaknuti od stalka za mikrofon, za kojeg kao da je zavaren u polumraku pozornice, pa da publika bude začarana, posebice dame od kojih većina ne može oči odvojiti od njega.

Narkomanski križni put definitivno je iza njega, ali i danas se na konto njegovih izvedbi pjesama poput "Hit The City", "Bleeding Muddy Water", "Burning Jacob's Ladder" ili "Harbourview Hospital", a jake su bile i "Night Flight To Kabul", "Penthouse High" i "Stitch It Up" s novog albuma "Somebody's Knocking" počnu javljati poetične slike o ukletniku koji luta od svratišta do svratišta ne bi li našao mir i zaštitničko naručje.

Lanegan nikada nije dosegnuo magnitudu Caveova pjesništva, no njegova vokalna izražajnost i dalje je u rangu Jima Morrisona, Iana Curtisa, Toma Waitsa, Johnnyja Casha ili Leonarda Cohena, na njegov način dakako. Nemojte smetnuti s uma ni da je njegov način pjevanja u dobroj mjeri setirao i to kako su mikrofonu pristupali pjevači Soundgardena, Pearl Jama, Alice In Chains, odnosno zadao neke važne koordinate grunge-rock eksplozije kroz rad u matičnom sastavu Screaming Trees.

Time dolazimo i do pitanja tko i u kakvoj glazbi stoji iza Lanegana i njegovog čas zastrašujuće snažnog, čas mučeničkog, čas božanskog, čas paklenskog, čas patničkog, čas iscjeljujućeg glasa. Premda se njegovom bendu u cjelini, ma koliko osobno imao problema s izborom solo gitarista, ponovo stekao dojam da Laneganu nasušno nedostaje neki njegov Mick Harvey ili Warren Ellis, odnosno onakvi pobočnici Nicka Cavea koji su mu pomogli da ostvari tako impresivnu karijeru. Ili glazbeni partner kakvog je davno u Johnu Parishu pronašla PJ Harvey ili odani trio kakvog je u Crazy Horseu imao i zadržao Neil Young.

Stoga se svako toliko u Tvornici umjesto da koncert eksplodira, događalo da bend vozi uredno, no s ipak nedostatnom izražajnošću i energijom koja bi dostatno parirala Laneganovoj vokalnoj snazi i dubini. Daleko od toga da mi nije bilo drago ponovo ga čuti i gledati uživo, no ipak mi je nedostajala doza uzbuđenja koju sam osjetio u Pauku ili kad je stao na pozornicu ljubljanskih Križanki s Queens Of The Stone Age. Zapravo je čudno da taj čovjek, koji toliko sebe daje i u projektima na kojima je samo gost, ne može naći ključnog i na duge staze pouzdanog suradnika ili jači i konstantniji prateći bend.

To je problem kojeg će morati riješiti, mada je bilo lijepo vidjeti koliko se ljudi u Zagrebu iz koncerta u koncert vraća Laneganu i s kakvom pažnjom uživa u njegovom glasu i pjesmama koje su ovaj put, sukladno novom albumu "Soebody's Knocking", bile setirane prema stapanju gothic-rocka The Curea i The Culta sa synth-popom Depeche Modea, post-punka Joy Divisiona i proto-punka Iggyja Popa. Bilo je lijepo, bolje nego prošli put u Tvornici, prijatelji kažu i bolje nego u Laubi te moćnije od komornog izdanja u Kinu SC. Ipak, volio bih za promjenu čuti Lanegana kako se vraća folku, bluesu i americani, a što možda sugerira i naslov njegovog nadolazećeg albuma "Straight Songs Of Sorrow" te, još važnije, da napokon pronađe svoje Bad Seedse.

Radikalan post-punk mančesterskih veterana

Prije Lanegana kratak, ali eksplozivan set odsvirali su i The Membranes, predvođeni uvijek energičnim i nabrijanim entuzijastom Johnom Robbom koji vodi i interesantan glazbeni portal Louder Than War. Ti veterani iz Manchestera na prethodnom su gostovanju zasjenili Gang Of Four, kojima su u Tvornici prije tri godine također bili predgrupa, a premda iza sebe nemaju hitova, opet su iznenadili time koliko je njihov post-punk idejno i izvedbeno radikalniji i oštriji od bitno mlađih aktera slične glazbe iz 21. stoljeća.

Najzanimljivije su bile skladbe u kojima su se začuli i odjeci duba i ulaska reggaea u pore punka pa me u njima njihov nastup opet podsjetio i na sjajno izdanje Public Image Ltd. u Tvornici za koje bi bilo izvrsno da se nekom zgodom vrate u Zagreb. Prije The Membranesa nastupili su i zagrebački The Lesser Man, no zbog drugih obaveza na njihov nastupu nisam stigao pa o istome ne mogu ništa suvislo napisati osim da je dobro da se domaći bendovi kale i u takvim situacijama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 11:45