'CHICAGO RAMBLER'

ZABOČKI USNI HARMONIKAŠ NOVI ALBUM SNIMIO U AMERICI Golubanov let iznad čikaškog gnijezda bluesa

 

Deseti jubilarni album Tomislav Goluban, zabočki usni harmonikaš i najagilniji promotor bluesa u Hrvatskoj, snimio je u Chicagu; uživo i u samo dva popodneva tijekom siječnja prošle godine u Joy Ride studiju gdje ga je čekala ekipa vrhunskih glazbenika, najboljih bluzera s kojima je do sada radio. “Grammyjem nagrađeni bubnjar Kenny “Beedy Eyes” Smith, sin pokojnog bubnjara iz pratećeg sastava legendarnog Muddyja Watersa, Bo Diddleyev nećak, basist E.G. McDaniel, gitarist Eric Noden i još jedan grammyjevac, snimatelj Blaise Barton. Kako je to već jednom rekao jedan stari bluzer - za blues nije bitan prostor, već ljudi s kojima sviraš”, ističe Goluban.

Iz njegovih albuma, čak i kad su slabiji, radijskih emisija na Hrvatskom radiju i nastojanja da blues zaživi u raznim zakucima Hrvatske, pa tako i njegovom zavičaju u kojem iz godine u godinu “kotrlja” Zagorje Blues Etno Festival, nepobitno izvire strast za njemu omiljenim glazbenim stilom, a to se osjeti i na “Chicago Rambleru”. S usnom harmonikom, koju svira već duže od dvadeset godina, Goluban se lako uklopio među američke blues mahere, odnosno svojim easy going pristupom omogućio da ga prihvate kao svojeg.

Ta lakoća suradnje, zanimljivo, osjetnija je u sporijim, težim, tamnijim i tužnijim skladbama nego u onim bržim, vrckastijim, poletnijim i vickastijim. Simbiozi njegove usne harmonike i instrumenata američkih kolega, ako vam je pri duši tipičan električni čikaški blues, nema se mnogo toga prigovoriti.

Ipak, nedostaje više drskosti i hrabrosti da se s kolegama upusti u nepoznato, kao prošle godine na elektroniziranom blues albumu “Velvet Space Love” s Tonijem Starešinićem iz fusion-jazz trija Chui.

U takvom sklopu najuvjerljivije su minimalistični blues-country “One Way Tricket”, cooderovska “Can’t Find Myself” i swamp-rock “Bag Full Of Troubles”, dok ostale skladbe uglavnom ostaju u granicama očekivanog i predvidljivog, odnosno korektnog, ali ipak igranja na ziher. Bit će da je takva bila narav Golubanovog “studijskog” putovanja u Chicago.

Doduše, ni u jednoj skladbi ne grize za uho “pigeon English” koji su mu i američke kolege - em zbog hrvatskog porijekla, em zbog prezimena - sugerirale da ga zadrži, ali zamjetan je jedan drugi problem koji Goluban, neovisno o jeziku ili dijalektu, vuče iz albuma u album. Taj problem je manjak pouzdanja u vlastite pjevačke dosege, deficit energije i snage u glasu, mekoća gdje joj nije mjesto, pa čak i bojazan od liderske pjevačke role, potpuno oprečna samopouzdanju u svirci usne harmonike.

Na toj prepreci posrće i “Chicago Rambler”, čak i kad Goluban uz američke bluzere na hrvatskom, što je simpatično, pjeva “Išel budem v kleticu”, naslovljenu na engleskom “I’ll Go To My Cottage”. Stoji da se “Goluban još jednom otvorio svjetskoj sceni, približio autentičnom čikaškom bluesu te pokazao da je svijet”, pa čak i ovaj čemerni hrvatski djelić, “prepun glazbenih dragulja u toj tipičnoj američkoj formi”. Pjevačke mane na stranu, Golubanova usna harmonika i u Chicagu mu je otvorila put do prokušanih kolega, ujedno i prvog američkog izdanja, a time i, potencijalno, do tamošnje publike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 20:49