PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

VIDEO Štulić na YouTubeu je genijalac u magli: Promašen, ukočen i, zapravo, jako loš

 CROPIX

Unatrag godinu i pol dana Branimir Štulić na YouTubeu je okačio više od 300 audiozapisa od kojih, kako sam kaže u nedavnom kratkom intervjuu za Dnevni avaz, 80% otpada na obrade starih narodnih pjesama iz raznih krajeva bivše Jugoslavije.

Problem koji je Štulića mučio još u vrijeme regularne solističke diskografske karijere, pa i one Azrine, još je zamjetniji na YouTube “uskrsnuću” čovjeka koji, nažalost mnogih njegovih fanova, nikako da s Azrom “uskrsne” uživo na povratničkoj turneji “od Vardara pa do Triglava”. Taj problem je nepostojanje čak i najmanje želje da svoj kreativni output Štulić svede na neku razumnu mjeru, da ga kanalizira ili da svoj repertoar, posljednjih osamnaest mjeseci većinski oslonjen na obrade tradicionala, pročisti i iz njega probere pa objavi ono najkvalitetnije. Štulić možda jest (bio) genij, ali ne uvijek, a u ovom YouTube slučaju rijetko.

Drugi problem počiva u obrascu kojeg Šulić rabi u većem dijelu osamanest novopriloženih, a i u nizu starijih YouTube zapisa. Pretežitu uporabu električne gitare i preveliko korištenje gitarskih pedala u jednom od suvislijih komentara na YouTube snimke zamjerio mu je i dobronamjerno kritičarski raspoložen poklonik pa ga uputio na rane Dylanove snimke.

Doista, Štulićeve obrade narodnih pjesama bile bi dojmljivije i uspjelije da je za glavno oružje nekadašnji lider Azre odabrao akustičnu gitaru. Time bi dobio i na intimnosti, neposrednosti i čistoći odabranih predložaka. Druga je stvar da je Štulić za ovu “ongoing” YouTube odiseju snage udružio s drugim kolegama glazbenicima pa se poigrao s raznolikim instrumentarijem. To bi bila i najinteresantnija avantura, ali Štulić je odavno vuk samotnjak iz Utrechta koji je odabrao da, kako ispravno u YouTube komentaru konstatira jedan od njegovih poklonika, nove snimke objavljuje na način u kojem “nema posrednika, nema menadžera, novinara, fotoreportera, žute štampe” i u kojem “nema love koja sve pokvari. Umetnik sa jedne i mi uživaoci sa druge strane. Lepo njemu što stvara, lepo nama što u tome učestvujemo...”.

Da, sve je to lijepo, ali ne baš i odreda zanimljivo, čak i ako je besplatno te više nego pošteno od Štulića što bez naplate svojim poklonicima daje nove snimke. Dapače, cijeli niz obrada doima se promašenim, ukočenim ili ispuhanim. Doduše, u nekim od priloženih obrada narodnih pjesama ima i naboja i patosa i neke balkanske ukletosti, a u glasu i dirljivosti i tuge za krajevima, ljudima i pjesmama koje je Štulić ostavio.

Štulić u konačnici prerijetko pogađa sentiment odabrane pjesme, a mogli bi diskutirati i o slaboj tehničkoj razini njegovog pjevanja.

Kako bilo, sklonost “narodnom blagu”, odavno prisutna u radovima Azre i solističkim albumima, ovime je podebljana, no, ruku na srce, da nije posrijedi Štulić, za ovim se obradama nitko ne bi ni okrenuo, a kamoli “popeo” na YouTube. Štulićeve obrade narodnih pjesama s YouTubea ne mogu se mjeriti s recentnim dosezima Miroslava Tadića i braće Teofilović ili ljepotom obrada tradicionala kakvima se bavi Dunja Knebl. Za kraj, popnite se na YouTube i poslušajte “Zvira voda” u Štulićevoj, a potom istu pjesmu u obradi Nine Romić pa zaključite sami na koju ste se više naježili.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 16:47