Maltene se još proteklog tjedna nagađalo hoće li U2 svoj trinaesti, nekoliko puta od 2011. godine najavljeni i odgođeni album “Songs Of Innocence” objaviti ove jeseni ili tek nagodinu iako je prije ljeta u optjecaj pušten singl “Invisible Day”. A onda je ovog utorka, dan nakon prezentacije Apple Watcha i iPhonea 6 na kojem su izveli novi singl “The Miracle (Of Joey Ramone)”, 500 milijuna vlasnika računa na iTunesima u 119 zemalja našlo poruku da novi album U2 mogu skinuti - i to posve besplatno - sa spomenutog servisa za distribuciju i kupovinu glazbe. “Luzersku” poziciju - vidno nesigurni U2, nakon ne baš osobitog i ne baš dobro prodavanog albuma “No Line On The Horizon”, odnosno iTunes kojem prodaja mp3 pjesama i albuma opada jer publika favorizira streaming servise poput Pandore, Spotifyja i Deezera - tim su činom instantno pretvorili u “win-win” situaciju.
Je li se sveo na spam
Apple je poslao snažnu poruku da planira zokret ka jeftinom “pre-paid” streamingu zbog čega je već ranije kupio Beats Music ( Dr. Drea), a U2 su u trenutku svoj album “besplatno” poslali na potencijalnih 500 milijuna slušatelja, za što su od Applea primili honorar koji zacijelo nadvisuje novac koji bi zaradili klasičnom prodajom ionako posrnulog CD-a i mp3 zapisa. Turneje su im ionako već godinama glavni izvor prihoda, a nešto će se ipak utržiti i kad ovaj Appleov deal prestane, odnosno kad 13. listopada svjetlo dana “Song Of Innocence” ugleda i na CD-u i LP-u. Naravno, već se čuju povici kako je Bono ovim “manevrom” u kompi s Appleom album sveo na “spam poruku”, odnosno da je glazba definitivno otišla k vragu kad U2 moraju novi album dijeliti “besplatno”. Možda je i to točno, ali nije li se zaboravilo da su Radiohead “In Rainbows” dijelili besplatno sa svoje web stranice, odnosno uz dobrovoljne i neobvezatne “milodare” ili da je Jay-Z posljednji album dijelo besplatno uz jedan Samsungov proizvod. Mislim sam da su se U2 ovim potezom samo “uštekali” u postojeći “sistem” i, naravno, opet dobro zaradili, za razliku od malo poznatih izvođača koji svakodnevno svoju glazbu besplatno dijele sa servisa poput bandcampa, što samo potvrđuje dijaboličnu narav internetske distribucije glazbe.
Neki kažu da novi album ionako nisu željeli u svojim “gadgetima” i da nije čudo da ga U2 dijele besplatno jer je “smeće”, što je također jedan od mogućih pogleda na ovaj potez U2 i Applea. No, je li baš tako?
Kriza srednjih godina
Nakon dužeg vremena U2 ne zvuče bezvoljno, dezorijentirano, umorno, pompozno pa i jalovo nego britko, “suho” i revitalizirano, pa čak i energično, napucano i moćno. Edge, Larry i Adam plijene pažnju čistoćom i jednostavnošću melodija te vještim stapanjem rocka i elektronskih umetaka po recepturama post-punka i synth-popa iz ranih 80-ih, ali i recentnijih i modernijih strujanja iz kuhinje Danger Mousea i Paula Epwortha. Očekivati “revoluciju” i “avangardu” na trinaestom albumu u trideset i petoj godini diskografske karijere U2 čini se promašenom poantom jer “Songs Of Innocence” je prije svega album kojim je U2 morao potvrditi da nisu za otpis u staro željezo nego i dalje najveći rock bend na svijetu kojem je koalicija s Appleom posve prirodna.
Naime, U2 su se suočeni s krizom srednjih godina - koja žestoko drma i ovog kroničara zbivanja u popularnoj glazbi, odraslog uz njihove rane albume, pa ih i zato dobro razumije - prisjetili svog odrastanja u siromašnom sjevernom Dublinu, fascinacije Ramonesima i The Clashom, Kraftwerkom i Joy Divisionom te vremena u kojima si znao što je lijevo, a što desno i tko je prijatelj, a tko neprijatelj. Posrijedi je autobiografski album iz pera Bona i Edgea te prilično suvisao pokušaj rekonekcije s mladenačkim idealima i nadama, ali i strahovima i sumnjama srednjih godina da nije sve ispalo kako smo se nadali. Težnja za jednostavnošću, ocrtana ne samo stihovima o omiljenim bendovima, ozračju hladnog rata i vjerskih sukoba koji nam se ponovno valjaju pred očima i pokojnoj Bonovoj majci podcrtana je pročišćenom rock i pop himničnošću stadionskih proporcija kakve su i U2 i rocku u ovom trenu nasušno potrebne.
I dalje veliki bend
U2 su dovoljno stari da budu svjesni kako je povratak u tinejdžersko doba nevinosti nemoguć, ali ta nemogućnost povratka ne znači da se trebaju ili trebamo zaboraviti “svoj kvart”, stečeno iskustvo i fascinaciju glazbom koja nam je mijenjala svjetonazor i koju smo nosili na reveru i u glavi poput amblema i identifikacije. Tada smo do glazbe dolazili teško i puno plaćali za nju. Možda smo je zato više cijenili i možda su baš zbog toga bendovi poput U2 postali veliki te još i danas veći od bendova stasalih u doba interneta. Tada se govorilo da su se The Clash prodali jer su potpisali za Columbiju. Danas kažu da su se U2 prodali jer su album besplatno poslali ljudima puteim iTunesa. Bit će da su i ona i ova vremena bila i ostala luda, ali “Songs of Innocence” unatoč ujdurmi s besplatnom podjelom na 500 milijuna adresa nije loš album, a dozvolite da i ja u krizi srednjih budem barem malo blagonaklon prema idolima iz tinejdžerskih dana.