VIDEO: NAKON MAJKI, NOVI ŽIVOT VELIKOG GITARISTA Slojevit i maštovit gitaristički rad kojim nadmašuje svoje dosege

Od svih gitarista koji su prošli kroz Majke, uključivši Ivicu Dusparu koji je bio iznimno važan tijekom 80-ih i zaključno s debi albumom “Razum i bezumlje” s početka 90-ih, najdublji trag ostavio je Zoran Čalić. Vjerojatno ni Zoran ne zna koliko je puta naumio ostaviti Majke ili vratiti se u njih, ali ono što je u tim dilemama pa i odlascima i povratcima ostalo neupitno je njegova tehnika, ukorijenjenost u srži rock’n’rolla, koautorstvo vrlo jakih pjesama, pouzdanost kao čovjeka i maštovitost kao gitarista koji u dušu poznaje ne samo instrument nego i sve one žice, pedale i pojačala kojima definira svoj prepoznatljivi zvuk. Nakon trećeg i za sada posljednjeg Čalićevog odlaska iz Majki, one nisu prestale postojati kao koncem 90-ih, ali zato je Čalić pokrenuo vlastiti sastav s nekolicinom kolega iz Slovenije u kojoj živi i u kojoj je surađivao s tamošnjim sastavima poput Big Foot Mama.

Ako je Bare ponekad i bio u krivu kad se razilazio s nekim od svojih suradnika, činjenica je da većina “otišlih” nakon napuštanja Majki nije samostalno učinila nešto smisleno. Kao da nisu mogli bez njegovih stihova i karizme, a to su i dvije glavne prepreke koje je na debi albumu morao savladati Čalić, a potom tako i nastaviti, ako se bend “primi” za publiku.

Osobno, ono čega me najviše bilo strah, a to je lirika, Zoran je solidno odradio. Ne baš poput Bareta, ali njegova promišljanja intime i ljubavi ili šireg konteksta - kako biti čovjek u ovako bremenitim vremenima - ne grizu za uho nespretnošću ili rogobatnošću. Nije posrijedi velika, egzistencijalistička lirika poput ST-ove iz Goribora, društveno angažirana poput Kekinove ili dobrih ljudi iz Elementala, ali u okviru Zoranovih pjesama je funkcionalna. Nešto slično vrijedi i za Zoranov vokal. Nedostaje mu karizme, ali bojom, ne i dinamikom, podsjeća na glas Olivera Mandića, a u sjećanje priziva i neke junake ex-YU rocka iz 60-ih i 70-ih godina, srećom ne u stilu otrovne Kristine. To je tek polazišna točka ka glazbenim sferama u rasponu od blues-rocka i psihodelije 60-ih preko hard, country i space-rocka 70-ih do grunge i stoner-rocka te ovodobnih rock’n’roll avantura sastava poput Queensa, Arctic Monkeysa i The Black Keys uz naklon starim favoritima poput Zeppelina, Stonesa, Beatlesa i niza drugih referenci koji slušatelju padaju na pamet kad preslušava “U moru i plamenu” čija je najveća snaga minuciozan, slojevit i maštovito posložen Zoranov gitaristički rad kojim je mjestimice nadmašio i svoje dosege u Majkama.

Posve je pustio kočnicu, ali nije otklizio u neukus. Dapače, ovo je kvalitetan gitaristički album kakvi ne stižu često za recenziranje s kojim se Čalić djelomice našao u poziciji u kakvoj se nakon raspada Oasisa obreo Noel Gallagher, čovjek također nevelikog vokala, ali zavidnog gitarističkog znanja koji nikada ne forsira i ne tjera u pogrešnom smjeru nego ga prezentira s mjerom, gotovo pa s osjećajem za zlatni rez. To vrijedi i za Zorana Čalića, ali zašto ne pokušati s Brunom Subiottom za mikrofonom koji je svojevremeno, anon The Spoonsa, udružio snage s Ivicom Dusparom.