Strategija u kojoj glazbenici iz Malija i tamošnjeg susjedstva surađuju s producentima poput Justina Adamsa (Tinariwen), Dana Auerbacha (Bombino) ili Chrisa Eckmana (Tamikrest) - da spomenem samo neke, uz promotivne napore Coodera, Gabriela, Albarna, Planta, pokojnog Strummera - posljednjih godina je najprimjereniji put zapadnoafričkim glazbenicima da se sa svojim pustinjskim bluesom, folk-izvedenicama i afro-beatom nametnu i široj svjetskoj publici pa ne čudi da je elegantna malijska kantautorica Rokia Traore drugi put udružila snage s Johnom Parishem, gitaristom PJ Harvey.
Otvarajući ulaz malijske glazbe u sfere zapadnjačke rock, pop, jazz ili hip hop glazbe, moguće je da će se za Tinariwen, primjerice, zakačiti i brojni obožavatelji Hendrixa ili za Rokiju Traore poklonici Nine Simone. Stoga je melankolični i depresivni, no izvanredno lijepi album "Ne So" s gostima poput basiste Jona Pula Jonesa iz Zeppelina ili kantautora Devendre Banharta podjednako razumljiv afričkoj publici, posebice nakon još jednog krvavog sukoba u ratom razderanom Maliju, ali i zapadnjačkim slušateljima, zaintrigiranima prekomorskim vezama bluesa, jazza i malijske folk-glazbe te potencijalno zadivljenoj minuciozno posloženim gitarama, ritmovima i vokalima Rokije Traore i njezinih suradnika u poput Sahare suhoj Parishevoj produkciji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....