Hipnoza, trans, elevacija, katarza? Zvuči jednostavno, no The Necks su jedinstveni! Novi album "Travel" The Necksa objavljen je prije više od pola godine, ali ova recenzija ipak je "na vrijeme" jer taj cijenjeni i dijelu ovdašnje publike dobro poznati australski (not only) jazz trio u Vintageu nastupa 07. prosinca.
Tijekom održavanja "N.O. Jazz Festivala", kojeg je Mate Škugor s pokojnim Ivicom Baričevićem Barom pokrenuo 2000. godine, The Necks su četiri puta pohodili Zagreb, no već petnaestak godina ovdje nisu nastupali premda su u tom periodu objavili šest-sedam albuma koji su se uglavnom, poput desetak ranijih, temeljili na jednoj ili dvije duge kompozicije. Tek bi povremeno, a tako je i u slučaju recentnog "Travela", albume zasnivali na tri ili četiri također (relativno) dugačke kompozicije koje pomnom, preciznom i elegantnom arhitekturom slušatelja bacaju u trans. Prvo stoičkim držanjem ritma (kontra)basista Lloyda Swantona i bubnjara Tonyja Bucka koji povremeno svira i električnu gitaru i udaraljke, a potom i melodija koje naizgled malim, ali značajnim pomacima u fazi razvija i nadograđuje pijanist i orguljaš Chris Abrahams.
Ponekad je i drugačije pa glasovir daje naznake početne melodije koje potom razvija i (kontra)bas, a katkad bubnjevi započinju temu. U slučaju "Travela" čuje se i da su pojedine dionice nadodane kasnije te da posrijedi nije jazz album koji nastaje bez nadosnimavanja pojedinih glazbenih dionica. Nadalje, svaka skladba albuma Travel" od njih četiri - "Signal", "Forming", "Imprinting", "Bloodstream" - tvori po jednu stranu dvostruke LP ploče i svaka za sebe malo je remek-djelo. "Signal" započinje poput iz daljine zaprimljenog "rifa" na kontrabasu koji se kroz dvadesetak minuta, poduprt mantričnim i "ravnim" bubnjevima, vrlo malo mijenja dok varijacije donosi klavir, potom i orgulje. "Forming" pak počinje uvodom na klaviru preko kojeg se razvlače ekspresivniji bubnjevi dok (kontra)bas ovdje igra posve pozadinsku rolu. "Imprinting" započinje šamanskom, možda šintoističkom temom koja ne potječe od puhaćeg nego žičanog instrumenta dok iza njega i orgulja zveckaju sitne činelice - barem meni tako zvuče - kakve rabe sljedbenici Hare Krišne. "Bloodstream" započinje poput neke zaboravljene teme Bacha koju svira Ray Manzarek u skladbi The Doorsa koja nikad nije objavljena pošto u njoj, jer se zapio i izugbio tko zna gdje, nije pjevao Jim Morrison. Zamislite nježniji, zenovski miran "The End" križan s utjecajima Milesa i Coltranea, ali bez njihovih instrumenata i bit ćete na pola puta do udivljenja koje će vam priuštiti Abrahams, Buck i Swanton. Spomenuta tri gospodina izvorni su i do danas jedini članovi The Necksa koji u Sidneyu djeluje od 1987. godine.
Vjerojatno već sviraju telepatski, a tako se doimaju i njihovi improvizatorski nastrojeni koncerti, no Sidney se doima gradom iz kojeg samo nekom kozmičkom greškom može nadoći ovakav trio. Njihov minimalistički, eskperimentalni jazz prije bih smjestio u New York ili Chicago, a i za takav Krautrock ili post-rock pbilo bi logičnije da potječe iz Düsseldorfa ili Berlina čemu valja nadodati i utemeljenje The Necksa u klasičnoj glazbi kakvu su skladali pariški skladatelji Camille Saint-Saens i Claude Debussy. Hipnoza, trans, elevacija, katarza? Zvuči jednostavno, no zapravo je jedinstveno.
THE NECKS
Travel
Nothern Spy Records
žanr: avant-garde jazz/krautrock
ocjena: 4 i pol