BOŽIĆNI KONCERT CINKUŠA

VEĆ VIŠE OD 20 GODINA SU JEDAN OD NAJOSOBENIJIH SASTAVA NA HRVATSKOJ SCENI Izuzetno živopisan 'mužikaški' bend iz Gornjeg Vrapča u petak u Močvari

Cinkuši
 Tomislav Krišto / CROPIX
 

Uoči još jednog "božićnog" koncerta Cinkuša u Močvari, 28. prosinca, evo kratkog podsjetnika na dosadašnji rad tog benda iz zagrebačkog Gornjeg Vrapča. Jeseni 2017. godine Cinkuši su objavili četvrti studijski album "Krava na orehu", obilježili dvadeset godina diskografske karijere jer toliko je dotada prošlo od debija "Zeleni kader" s kojim su se predstavili kao jedan od najosobenijih sastava na hrvatskoj glazbenoj sceni. Između ta dva objavili su još i albume "Dometicus vulgaris" (2005) i "Špiritus sanctus" (2009) za kojeg su osvojili i Porin u kategoriji Najbolji etno album. 2011. godine izašao je i sjajan dvostruki live album "Uživancija", snimljen u Teatru &td, a imaju Cinkuši i album "Moje Međimurje" (1999), snimljen s preminulom institucijom međimurske glazbe Elizabetom Toplek, poznatijom pod imenom Teta Liza te nekoliko suradnji poput one s Lidijom Bajuk na njenom albumu "Kneja" (1999) i s doajenom slovenske kantautorske scene Vladom Kreslinom na njegovom albumu "Muzika" (1998).

Ono što je mene privuklo Cinkušima bio je način na koji su rock zvuk i punk energiju utkali u prigorske, zagorske i međimurske napjeve. Kajkavština koja se u Hrvatskoj nažalost sve manje govori i krležijanski duh iz “Balada Petrice Kerempuha” čine ih izuzetno živopisnom mužikaškom bandom iz Gornjeg Vrapča koja svira pjesme uz koje se pije iz veselja s pajdašijom i one druge uz koje se iz tuge pije u samoći, razočaran u život i s mislima na smrt. Da je pravde i pravice, Cinkuši bi bili cijenjeniji, prisutniji i popularniji na domaćoj glazbenoj sceni, a uvijek me zanimalo i kako bi na njih reagirali u Teksasu, Njemačkoj ili Irskoj. Ovako, njihova čas tužna, čas radosna zvonjava i dalje odjekuje s ruba grada, a da se centar za time nedovoljno osvrće.

Cinkuši su "u ovom obliku nastali 1997. godine i to u Stonu na jednom etno-festivalu", nekako su se tamo našli i to su bili neki počeci dok su "Tihomir, Nataša i Mirko prije tog "službenog osnutka svirali u neformalnim postavama od dvoje ili troje ljudi po planinarskim domovima na Medvednici, pogotovo u domu Risnjak. Presudan za osnutak Cinkuša je bio violinist Igor Barić Iggy koji nažalost, zbog moždanog udara, trenutno nije u postavi benda.

U bend su vremenom ulazili i ljudi iz drugih dijelova grada, Samobora, Knežije, Novog Zagreba, no i dalje se što se tiče proba "drže Gornjeg Vračpa i birtije Krčec". Risnjak je dugo vremena bio njihova baza u kojoj su se formirali "kao ljudi i kao pijanci, ali u pozitivnom smislu jer je vikendom uvijek bilo veselo, uvijek se gore nekaj peklo, pilo i pjevalo, a tak je i sad". Tamo su još 70-ih i 80-ih dolazili Jimmy Stanić, Kvartet Studio, a i Cinkuši su "prvo započeli svirati Jimmyjeve pjesme i skladbe iz filma "Tko pjeva zlo ne misli", taj neki stari zagrebački štih".

Uskoro se repertoar proširio na "kajkavijanu", odnosno pjesme koje su došle s druge strane Medvednice, iz Zagorja i Međimurja jer "Igor je Međimurac pa je dosta povukao na tu stranu, odnosno prema tamošnjim tradicionalima, a i puno je radio na aranžmanima" dok je Nebojša Stijačić uletio u priču kao neki katalizator. I danas im je temelj "kajkavski dijalekt", u bend su ušla i "gospoda i intelektualci".

Naravno da su slušali Poguese, ali ih ne smatraju "presudnim" njihovu glazbu, "a to kaj vole popiti k'o i mi je sličnost zbog koje nas onda uspoređuju s njima premda glazbenih srodnosti nema puno. Poveznica je Cinkuša s Poguesima možda najčujnija u tome što oba benda rabe dosta akustičnih instrumenata, imaju izraženu folk ili etno crtu kojoj pristupaju s pankerskom energijom, no melodije i narav tradicionala su posve drugačiji", smatra Stijačić.

Nataša, pak veli da je "pokojni Darko Glavan prvi povukao tu usporedbu jer su i Cinkuši i Poguesi pristupali svom folku s pankerskim drajvom, a bilo je tada još popularnih bendova koji su radili nešto slično vani pa se stekao dojam da postoji cijeli jedan folk-punk val u koji smo se nekako i mi ukopili ili su Cinkuše drugi poimali kao dio te scene".

Neizostavan dio inspiracije bile su i legende o Zelenom kadru otprije stotinjak godina. Mirko drži da "oni koji znaju što je bio Zeleni kader, a trebali bi znati barem preko Krleže, mogu shvatiti poveznicu između situacije u ovom dijelu Hrvatske nakon Prvog svjetskog rata i Domovinskog iz 90-ih. Tada smo u nekim starim šinjelima, goli do pasa pokušavali izgledati kao Kaderaši, kako bi i vizualno naznačili našu poveznicu s njima. Bili su tu i neki Malnarovi puleni s nama pa je to dosta bilo van uobičajenih scenskih pojava u to doba".

I Kaderaši i Cinkuši su bili otpadnici od sistema tim više što je "u medijima stvorena jedna čudna klima, interesi su premreženi, vladaju klanovi, a mi nismo dio toga pa nas nema dovoljno ni u eteru, čak ni na HRT-u koji bi se više trebao baviti onime što nije estrada. Znaš kako to ide s time tko je čiji igrač, a i Cinkuši za neke izgledaju bizarno ili čak strašno", navodi gitarist Nebojša Stijačić.

Mirko, pak, navodi Kržežine "Balade Petrice Kerempuha" kao jednu od najvećih inspiracija za rad Cinkuša. "Buna traje jer nikad nema pravice pa otuda i moj interes za Krležu i njegove "Balade" ili za Zeleni kader i Seljačku bunu, a i Franjo Tahy nam je prije nekoliko stoljeća bil prvi i ne baš dragi sused. Nekak je tak i danas, malo se toga promenilo, možda bi opet trebalo uzeti vile, grablje i motike u ruke pa to počistit, no zasad se držimo instrumenata". Na albumu "Krava na orehu" iskoristili su i književnika Borisa Perića, odnosno njegov prijevod Krleže "Die Kuh im Nussbaum" iz "Balada".

Alkohol, aludiram na ime albuma "Špiritus sanctus", bitan je za postanak i opstanak Cinkuša, odnosno nastanak vaših djela, no Marko kaže da "Cinkuši ni manje ni više nego svi normalni ljudi", a Mirko da "svaka dobra duša si popije, a možda bi bilo bolje da si popijemo manje" dok je "Nataša jpčelica radilica pa nas natjera da albume dovršimo, a i dosta radi oko organizacije koncerata" poput predatojeće u Močvari.

Nataša je zubna tehničarka, a tu su i "brakovi, djeca, obaveze, posel jer svi nekaj delamo mimo benda. Nebojša je na telki, Marko se bavi animacijom, Mirko i Tihomir su domari planinarskog doma "Risnjak", Iggy je u Ladu, Santro učitelj, Krešo kovinotokar i tak, a i nismo baš ambiciozni. Cinkuši su nama gušt, a ne biznis, ali živimo. I sviramo".

Nebojša, kaže i da se "s etno scenom moglo i više napraviti, kako doma, tako i vani, ali onda je nekako interes pao, možda i zato jer se dosta toga estradiziralo pa ispuhalo. No mi se s etnom ni ne bavimo, pogotovo ne na pravi način, barem ne dalje od jedne Porinove kategorije. Teško je to gurati i u medijima, pogotovo na radiju. Cinkuši ne mogu ući u mainstream".

Kako god, Cinkuši misle da bi Krleža danas "pisal i govoril isto kaj je govoril i pisal između dva rata", da su oni "neka Krležina inkarnacija, ali se uvijek pitaju "kaj bi on rekel" dok njihovo ime označava "zvono koje te prati od rođenja pa do smrti, ima u tome neke poetike i simbolike. Stvar je u kretanju, ne u cilju. Možda smo i pomalo šamanisti u svemu tome, ne samo nadrealisti ili naivci, no ima u svemu tome i neke mistike jer su i tradicionali koje obrađujemo dijelom takvi. Jednom je Boško Petrović u Grožnjanu, kad je pričao o nama, rekao da smo mi džezeri iako ne sviramo jazz. Ima u posljednje vrijeme u našoj glazbi i psihodelije, pokušavamo učiti iz grešaka i neznanja, ma ne znam ni ja što radimo, ali je uvijek protiv pravila", zaključuje Nebojša. Njihovo zvono zvoni svakome od nas i od toga, slušali Cinkuše ili ne, nitko "ne mre pobeći".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:48