Uzbudljiv film o posljednjem hipiku koji vjeruje u rock’n’roll

Uz Martina Scorseseja koji je snimio rockumentarce o The Bandu, Dylanu, Stonesima i Georgeu Harrisonu te producirao filmski serijal o bluesu, Jonathan Demme drugi je najznačajniji holivudski redatelj sklon formi rock dokumentarca koji u svom portfelju ima i koncertni film Talking Headsa “Stop Making Sense”.

Nakon “Heart Of Gold” (2006) snimljenog u nešvilskom Ryman Auditoriumu i “Trunk Show” (2009) u kojem je Younga hvatao u akustičnom solističkom i električnom izdanju s bendom, “Journeys” (2011) predstavlja Younga na koncertu u Massey Hallu u Torontu.

Sam na pozornici

Ovaj put Young je sam na pozornici s akustičnom ili električnom gitarom, odnosno za pianinom ili orguljama. Učiniti takav nastup - posve u suglasju s njegovim tada novim, politički oštrim, bučnim i krajnje minimalističnim albumom “Le Noise” - atraktivnim bio je izuzetno zahtjevan posao za Demmea.

Iskusni redatelj problem je riješio krupnim kadrovima, toliko krupnim da možemo procijeniti rad Youngova zubara, brojati mu čekinje na bradi, doživjeti pljuvanje u mikrofon i osjetiti svaki titraj gitarske strune.

Poput duha

Osim što je posrijedi emotivan i izborom novih i starih skladbi politički intoniran koncert, Young se doima poput duha na pozornici, osuđen na sjećanja iz hipijevske prošlosti i život u današnjici koja je posve suprotna tim hipijevskim snovima. Došlo je to “After The Gold Rush” doba. Zlatna groznica je gotova, društvo je razoreno, majka Zemlja uništena, ali nitko nam nije poslao svemirski brod kojim ćemo zaploviti ka nekom novom, boljem svijetu.

Otac novinar i pisac

U takvoj konstelaciji, ostaju sjećanja na neka sretnija vremena i djetinjstvo u kanadskom gradiću Omemee iz kojeg Neil Young s bratom Bobom, kao u filmu ceste, kreće na koncert u Toronto. Young pokazuje mlin na potoku u kojem je kao petogodišnak pecao ribe i vozio ih doma u svojim drvenim kolicima, mjesto gdje je išao u školu gdje je sada park, novu školu nazvanu po njegovom ocu, novinaru i piscu Scottu Youngu i prisjeća se dogodovština poput one u kojoj ga je stariji prijatelj nagovorio da jede komadiće asfalta i čeka da poprime okus čokolade. Sve su to zgodni “štikleci” iz osobnog svijeta Neila Younga za volanom Forda iz 1956. godine, jednog od najvećih kantautora u čijim grudima doista kuca srce od zlata. To su “štikleci” kakvi nedostaju u dosadnom i emotivno praznom Scorsesejevom koncertnom filmu “Shine A Light” Stonesa. “Sve je nestalo... sve je u mojoj glavi”, kaže u jednom trenu Young dok gleda izmijenjeni krajobraz Omemeeja u kojem je rastao.

Osjećajan i dobar

Taj posljednji hipik ojađen je zlom koje se iznova valja svijetom, pankerski ljut i bijesan otac grungea i noise-rocka, sin očeva američke folk glazbe i nepokolebljiv u vjeri u opstanak rock’n’rolla kao važne umjetničke forme.

U rocku, ali i izvan njega Young je velik, osjećajan i dobar čovjek o kojem je Demme snimio estetski hrabar dokumentarac koji bi mogao, jer takva su glupa vremena, biti prezahtjevan za one koji nisu njegovi odani štovatelji.