Sting je za 300 milijuna dolara Universal Musicu prodao autorska prava na svoju diskografiju, u kojoj su hitovi "Roxanne", "Every Breath You Take" i "Englishman In New York", javlja The Guardian.
70-godišnji glazbenik, koji je prije solo karijere stekao svjetsku slavu u bendu Police, posljednji je u nizu glazbenika koji su se odlučili na ovaj potez, a tako se pridružio nizu u kojem su već Bob Dylan, Stevie Nicks, Neil Young i Bruce Springsteen.
"Osjećao sam da je prirodno staviti sav rad na jedno mjesto, naći mu dom kojem vjerujem", rekao je glazbenik, pa nastavio: "Za mene je nužno da moj rad ima kuću u kojoj ga cijene i poštuju. Ne samo kako bi se moj rad povezao s obožavateljima na nove načine, nego i da bi bio predstavljen novim publikama, glazbenicima i generacijama".
Dogovor s Universalom uključuje cjelokupnu Stingovu diskografiju, u kojoj je glazba koju je objavljivao za razne izdavače, među kojima je i konkurentski Sony.
"Čast nam je što je Sting odabrao Universal za upravljanje svojim opusom, u kojem je njegov cjelokupni rad kao autora pjesama i izvođača – od Policea pa do solo rada", rekao je Lucian Grainge, direktor Universala.
"To je odgovornost koju ozbiljno shvaćamo", dodao je.
Cifra od Stingovih 300 milijuna dolara blizu je prosjeka koje autori s velikim diskografijama dobivaju za njihov otkup. Bruce Springsteen je, primjerice, u prosincu prodao prava na svoj rad Sonyju za 500 milijuna, dok ostavštinom Davida Bowieja odnedavno upravlja Warner Music, što su platili 250 milijuna dolara. Bob Dylan je ovaj potez napravio još 2020., kada je Universalu prodao svojih oko 600 pjesama za 400 milijuna. Njegov je potez tada bio pionirski te je postavio standard za ovaj novi trend.
Pa, zašto glazbenici uopće prodaju svoje diskografije?
Rolling Stone obješnjava da se radi o trendu koji je potenciran koronavirusom, odnosno činjenicom da glazbenici ne zarađuju od koncerata i drugih nastupa.
Osim toga, kada govorimo o glazbenicima koji posluju u SAD-u, Biden je podigao porez za bogate. U prijevodu, glazbenici su žurili s prodajom da izbjegnu davanja državi, ali i procijenili da im je isplativije jednom platiti porez nego to činiti na godišnjoj bazi, kako bi plaćali da i dalje sami uzimaju prihode od tantijema.
Radi se tu, naravno, i o osobnim razlozima. Glazbenici koji su do sada prodavali svoje diskografije obično su već u starijoj dobi (izuzev nekih kao što je primjerice Shakira, koja je imala problema sa španjolskom poreznom službom). Procjene su da je nepisano pravilo da iznosi otkupa diskografije budu ekvivalent novcu kojeg bi tantijemi donijeli glazbenicima u narednih 15 godina, što je očigledno sjajan način za unaprijed se financijski osigurati. Procjena je da kod nekih koeficijenti budu čak i veći, pa je, primjerice, Dylan dobio iznos koji bi mu došao od tantijema u čak 25 godina. Osim toga, na ovaj se način ne moraju baviti birokracijom niti brinuti o svojem opusu.
Osim toga zašto glazbenici prodaju svoje diskografije, postavlja se i pitanje zašto ih izdavači kupuju. Pravi potres u industriji izazvale su tvrtke, odnosno svojevrsne fondacije, Hipgnosis Songs Fund (koju je osnovao Nile Rodgers) i Primary Wave, koje su prve počele s otkupima prava. Njihova je pretpostavka da će glazbena industrija samo rasti, kao i novac od tantijema, pa su na toj premisi privukli i investitore, objašnjavajući da cijene zlata ili goriva mogu divljati, ali da će se pjesme uvijek podjednako, pa čak i više slušati. Velike izdavačke kuće su brzo prihvatile igru ovih novih protagonista industrije pa su se i same uključile u nadmetanje za otkup autorskih prava.