TREĆI SOLISTIČKI ALBUM THOMA YORKA Skrušena introspekcija tjeskobnog i zabrinutog lidera Radioheada

S obzirom na to da je prošle jeseni objavio soundtrack album za film “Suspiria” redatelja Luce Guadagnina te da je posljednji album Radioheada “A Moon Shaped Pool” objavljen 2016. godine, možda se “po redu vožnje” prije očekivalo novo djelo matičnog benda Thoma Yorkea nego njegov treći solistički album “Anima”, tek prije nekoliko dana najavljen “projekcijama misterioznih poruka” na londonske ikonične građevine Marble Arch, Modern Tate i Big Ben, a koji će pratiti i kratki film P.T. Andersona.

Takva najava posve se uklapa u strategiju kakvu bi nekoć odigrali Pink Floyd čiji je gitarist i vokalist David Gilmour nedavno prodao svojih 127 gitara za 21 i pol milijun dolara doniranih u svrhu borbe protiv klimatskih promjena. Samo što posrijedi nije album Radioheada - koji posljednjih dvadeset godina u alternativi igra ulogu kakvu je od kasnih 60-ih do ranih 80-ih Pink Floyd igrao kao lider progresivnog rocka - nego solo album Thoma Yorkea.

I to nastao ne zbog viška inspiracije nego iz potrebe razbijanja dvogodišnje kreativne blokade. Yorke, znamo i to, s Radioheadom često razbija i narav rocka, pri čemu je za debatu da li ga time ubija ili spašava. Više cijenim njihova nastojanja nego domete, premda su “In Rainbows” i A Moon Shaped Pool” lijepi albumi, a “OK Computer” nesumnjivo izrazito utjecajno djelo, no u konačnici sam skloniji tezi da Radiohead često previše intelektualizira bez dostatne emotivnosti, a kamoli zabavnosti.

Stoga sam “Animi”, nastaloj iz pomanjkanja inspiracije, pristupio s ovećom dozom opreza, unaprijed spreman na napornu glazbu. Možda i onu koja želi biti pametna i progresivna, ali pri tome ostaje hladna i dosadna. Kako nisam fan ni njegovih ranijih solo albuma, “The Eraser” (2006) i “Tomorrow’s Modern Boxes” (2014), uhvatio me i strah od suočenja s “Animom”, to više što još nosim traume od albuma Radioheada poput “Kid A”. Srećom, oprez je bio izlišan jer “Anima” je primjer zahtjevne i inteligentne, ali ne i hermetične, bezosjećajne i monotone elektronske glazbe.

Dapače, ako se u razmjeni snimaka između Yorkea i njegova dugogodišnjeg suradnika i producenta Nigela Godricha i osjeti muka autora u potrazi za inspiracijom, slušatelja oplahuje pa i plavi emotivna glazba sazdana na počelima Tangerine Dreama, Cana, Briana Enoa, Johna Foxxa, Aphex Twina i Four Teta, odnosno između Kraut, avangardne, synth-pop i glitch elektronike s daškom duba, psihodelije i rage. Naime, uz tople melodije - prilično bogate i koloristične, iako minimalistične i sfumatizirane - antiknih sintisajzera ili sličnih sazvučja, Yorke patničkim i isposničkim falsetom uspijeva polučiti i sakralni efekt. Samo što se taj iskreni i skrušeni razgovor ne odvija u crkvi i s bogom nego u podrumu i sa samim sobom.

I to od strane “jako nepristojne osobe” koja u “praskozorje” pokušava razriješiti vlastite “nemoguće čvorove”, a uz to i ograničenja tehnologije koja sama po sebi nije rješenje za osobnu autorsku krizu i tjeskobu, a još manje za iščašenu današnjicu i distopiju sutrašnjice.