TOP 15 KONCERATA DOMAĆIH BENDOVA OVE JESENI U ZAGREBU Reperi preuzimaju Dom sportova, a Tvornica postaje in mjesto u gradu

Ako nešto Zagrebu i Hrvatskoj posljednjih nekoliko sezona nedostaje, onda su to pojedinačni veliki koncerti kvalitetnih inozemnih izvođača.

Malo tko od njih dolazi u Arenu, ali u istom razdoblju, bila to uzročno-posljedična veza ili ne, svjedočimo relativnom obilju velikih koncerata kvalitetnih domaćih izvođača, naročito u Domu sportova i na Šalati na kojoj je uoči jeseni nastupio Massimo, a uoči ljeta Psihomodo pop. Dakle, nije sve tako sivo, reklo bi Hladno pivo koje je zimus na dva dana okupiralo mali Dom sportova, krajem studenoga i jedan od headlinera nikad jačeg Pozitivnog koncerta u velikom Domu sportova.

Dvorane i fontane

Arena dotle tone u mrak deficita kvalitetnih glazbenih i drugih događaja, potvrđujući da je Zagrebu trebala koliko i fontane. A lijepo se s tim parama moglo riješiti Jakuševac ili izgraditi koji most preko Save ili realizirati gradska željeznica ili napraviti pokoji nadvožnjak na neuralgičnim prometnicama... Nastavite niz prema vašim željama i potrebama kao građana “sela mojeg malog” koje se igra “metropole”.

No vratimo se koncertima jer unatoč lošoj ponudi u Areni i one na nedavnom Rujanfestu, niz jakih domaćih koncerata nastavlja se i ove jeseni, a što ne potvrđuju samo headlineri Pozitivca poput Piva, Pipsa, Nipplepeoplea i gostujućih Editorsa, nego i drugi izvođači svojim nastupima. Tako će se nakon prošlogodišnjeg, iznenađujuće uspješnog comebacka Trama 11 nastaviti i niz nastupa domaćih repera u Domu sportova.

Ove jeseni na rasporedu su Nered i Stoka, Vojko V, Krankšvester i Edo Maajka pa je malo čudno gledati da iste jeseni T.B.F. nastupaju u daleko manjoj dvorani Boogaloo. Kakav god bio trenutni odnos snaga unutar domaće hip hop scene, ona je ukupno gledajući u zamahu, i to je dobro jer većina hrvatskih repera uz dozu dobre zajebancije nudi i oštre opservacije i kritiku društvenog crnila u koje posljednjih godina tone Hrvatska. Gotovo da bi se moglo konstatirati da je za reperima potražnja to bolja što je u Hrvatskoj socio-politička slika sve lošija, a nudi im se i opcija da nastupaju po europskim gradovima u koje je iselio dio njihove publike. Dakle, mijenja se čak i koncertna ponuda za dijasporu ili bi se uskoro mogla značajnije izmijeniti, a što su u Dublinu već testirali Kandžija i Hladno pivo.

Narodnjaci dijaspori

U dijasporu su najčešće išli “narodnjaci” i “estradnjaci”, a po tom ključu nisu mi po ukusu ni Brkovi, ali i oni su se s ironičnim hibridom narodnjaka i punka ohrabrili na koncert u Domu sportova. Ako ni vama ne predstavljaju “omiljenu šalica čaja”, onda probajte s dotjeranim popom Detoura u istoj dvorani, dok se nastup Silentea u Domu sportova, jer ipak je posrijedi “one-hit wonder”, čini prevelikim zalogajem, ali kako bi rekao pokojni kolega Glavan, nikad ne podcjenjuj (ne)ukus masovne publike.

Ovaj pregled ponude domaćih koncerata valja završiti s Tvornicom kulture koju su novouređenu “pustili u rad” - dok se masa drugih tvornica po Hrvatskoj i dalje zatvara ili se odavno zatvorila - Neno Belan, a večer poslije i Let 3. Do konca godine tamo vas na studentskom “X-ica Festu” čekaju Kawasaki 3p, Kandžija & Gole žene i The Miceks, a na pojedinačnim nastupima perspektivna pop pjevačica Luce, najbolji novi vokalist Boris Štok, neuništivi Jura Stublić & Film, dobro poznati Letu štuke, srednjostrujaško Buđenje, jedan od svjetski najukusnijih americana sastava The Strange, jezičavi Elemental i nepoderivi Vlatko Stefanovski Trio. Tvornica kulture s novim, povećanim kapacitetom za 2200 posjetitelja postaje benchmark domaćih izvođača, a s preuređenjem je barem za nadati se i jačem inozemnom koncertnom programu.

Da je HRT, a jedno je vrijeme to ipak bio, kuća koja zadovoljava javne potrebe, većinu koncerata bi iz Tvornice prenosila putem radija, a dio i snimala za naknadno emitiranje na TV ekranima. Još važnije, da Zagreb i Hrvatska shvaćaju koliko je za društvo bitna kvalitetna pop kultura, snažnije bi sufinancirali programe u dvoranama i na festivalima poput INmusica. U tom čekanju možda ne dočekamo happy end; i kulture i države koja se sve više pokazuje poput “slučajne” u stilu neukusno nabacanog Rujanfesta pa i poput “propalog projekta” nalik zagrebačkoj Areni.