Danski duo The Raveonettes kojeg čine hičkokovska plavuša Sharin Foo i crnokosi Sune Rose Wagner u prilično ispunjenoj Močvari, uz pomoć koncertnog bubnjara, obilje semplova, stroboskopa i čudnu odluku da električne gitare sviraju bez pojačala, direktno ukopčane u takozvani fuse-box, opravdao je relativno visoka očekivanja.
Naime, već gotovo desetljeće i pol The Raveonettes su jedan od hvaljenijih i globalno relativno uspješnih skandinavskih rock bendova koji svoju stil gradi na bučnosti kakvu su u 80-ima sazdali The Jesus And Mary Chain, melodioznosti gitara nalik onoj Marrovoj iz The Smithsa, gustom zvuku kakvog su implementirali My Bloody Valentine, ali i estetici Velvet Undergrounda, garage-rocka, trash-filmova i girl-bendova 60-ih poput The Ronettesa te jednostavnosti Buddyja Hollyja. Uostalom, nešto od rečenoga sugerira već i sam naziv dua The Raveonettes, imena pjesama, naslovnice njihovih albuma i produkcija istih, a navedena estetika potvrđena je sinoć i u Močvari.
Povremeno je stapanje gitara provučenih kroz mnoštvo pedala i slatkastih vokala doista bilo zavodljivo i atraktivno, posve u skladu sa seksepilom Sharin i Sunea, ali taj intenzitet izvedbe njih dvoje ipak nisu uspijevali držati tijekom cijelog nastupa. Ponovo se potvrdilo kako je ukusna stilizacija jedno, a jak rukopis nešto drugo. Za velike stvari treba imati oboje. Premda su s posljednjim albumom povratili formu s početka karijere, kad su snimali za Columbiju i zamalo postali prilično popularni, ipak je i uživo zamjetno da nekim njihovim pjesmama nedostaje autorska suština ili hitoidnost pa čak i dramatičnost electro-punk dua Suicide ili ludost kraljeva psychobillyja i T
he Crampsa, odnosno jači sraz, primjerice, distorzirane avangardnosti Sonic Youtha i pop-perfekcije Beach Boysa.
The Raveonettes na koncertu u Močvari (foto: Mladen Pobi / Cropix)
Sve su to elementi s kojima se The Raveonettes i uživo zgodno poigravaju, ali koliko god mi ovakvi koncerti bili po ukusu, toliko mi se čini kako Sharin i Sune nisu do kraja iskoristili svoj potencijal. Nije bilo uputno očekivati više od onoga što su The Raveonettes isporučili, jer karijera im je obilježena vrlo dobrim, ali i vrlo slabim albumima, no i u Močvari se činilo da nas Sune i Sharin, kao i tijekom posljednjih dvanaestak godina diskografske karijere, mogu zavesti, ali ne i navesti na kolektivni orgazam. The Raveonettes vlastitu erotičnost kao da sputavaju umjesto da je besramno oslobode pa čak i odvedu u pornografiju poput norveškog Turbonegra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....