'BORN IN THE ECHOES'

THE CHEMICAL BROTHERS Ako se usporede sa teško podnošljivom srednjom strujom EDM-a, onda strše kao svjetlo na kraju tunela

Chemicalsi itekako komuniciraju s aktualnim trendovima i mijena im nikad nije strana

Iako možda naizgled nemaju previše zajedničkog, a karijerni im je put bio značajno različit, u ovom trenutku se usporedba s kolegama ‘90s electro-rock veteranima The Prodigy čini najboljom za razumijevanje aktualnog momenta The Chemical Brothersa. Naime i Chemicalsi i Prodigy svoje najbolje dane vidjeli su u drugoj polovici 90-ih kad su jahali rame uz rame s herojima tada neizbježnog Britpopa. I jedni i drugi i dalje izdaju albume koji dobro prolaze (Chemicalsi doduše nešto češće nego The Prodigy) i koncertne su atrakcije gdjegod se pojave. No ogromna je razlika u onome što objavljuju – The Prodigy su naime i dalje u filmu u kojem su bili i 1997. i još uvijek se najviše oslanjaju na energiju i “mišiće” u svojoj glazbi, dok Chemicalsi itekako komuniciraju s aktualnim trendovima i mijena im nikad nije strana.

Nije stoga ništa čudno da su se Chemicalsi prije koji tjedan pojavili među headlinerima Ultre, svim tim Guettama, Tiestima i Van Buurenima. Mijena dakle, ali i prepoznatlivost i vjernost sebi krasi i osmi album The Chemical Brothersa. Priču otvara “Sometimes I Feel So Deserted”, singl koji je proljetos najavio album - falsetni soul vokal na pulsirajuću retro-futuro podlogu i odmah znaš da si na albumu Chemical Brothersa. No, od nje je puno bolja sljedeća stvar, još jedan singl “Go”, sa svojom neodoljivom, masivnom bas linijom, ubrzanim rap vokalom Q-Tipa i generalnim disco ugođajem. A i tekst nosi vrlo jasnu poruku: “...no time to rest, just do your best, what you hear is not a test, we re only here to make you go...” Klasična je to Chemicals himna, koja nimalo sramežljivo stoji uz bok “Setting Sun” ili “Block Rockin’ Beats”.

Zanimljiva je i treća stvar na albumu (i, treba li uopće reći, treći singl - s obzirom da je četvrta stvar i četvrti singl, prilično je jasno kuda je to krenulo), “Under Neon Lights” sa svojim zgodnim elektroničkim sitnim vezom u podlozi manje zanimljivog refrena i s gostovanjem St.Vincent na mikrofonu.

Kad smo već kod gostiju, tu su od poznatijih imena i velšanka Cate Le Bon (na ne pretjerano zanimljivoj naslovnoj stvari) i Beck u završnoj, sasvim atipičnoj “Wide Open”. “I’ll See You There” strahovito podsjeća na stare Chemicalse, ali i na već spomenuti Prodigy i spada među slabije momente na albumu.

Kako god okreneš, i kad su nadahnuti, i kad su na auto pilotu (a omjer je ovdje otprilike pola-pola), The Chemical Brothers stoje zapravo jako dobro. Ako pogledamo gdje su njihovi preostali Britpop suborci, od kojih se Blur upravo trijumfalno vratio a stari frend Chemicalsa, Noel Gallagher fino gazi solo, dok ostalih nema ni na horizontu, onda je ovo sasvim OK. Zatim dalje - posljednji, prilično naporni album The Prodigya u usporedbi s “Born In The Echoes” prolazi dosta slabo. A ako pak hoćemo Chemicalse usporediti sa teško podnošljivom srednjom strujom aktualnog EDM-a, uz koji su se, htjeli ne htjeli prikrpali, onda oni tu strše kao svjetlo na kraju tunela.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 21:31