Ulazim u dvoranu Lisinski 29. travnja nevoljko, još pod dojmom sramotne političke egzekucije donedavnog ravnatelja. A očekuje me nastup Ive Pogorelića! Pitam se kakve veze u mojoj glavi ima koncert našeg slavnog Maestra s odlaskom bivšeg omiljenog šefa Dvorane? Baš nikakve kad su u pitanju babe i žabe. Jer kad babe krekeću, a pri tom i vješto grickaju supstancu vrijednosti koje banalno a počesto i naopako izvrnuto zovemo kulturnom politikom, tada i glazbu prati nevoljkost, barem do prvih taktova Pogorelićeva svijeta kojeg je dozvao, eto, mili li se to nekome ili ne mili, ravnatelj kojeg više nema. Bez brige, bit će, nadajmo se, još Pogorelićevih zagrebačkih nastupa, no ovo je prilika da se još jednom sjetimo onog koji je u Zagreb doveo iz klasičnoga glazbenoga svijeta najveće.
A taj je svijet ekskluzivan, skup je, i nije za svakoga. Ekstenzivnost kulture u množini njezinih žanrova možda i dopire do svakog kvarta, no fragilnost klasične glazbe treba čuvati u školjci koja je štiti od vandala bilo koje vrste. Na žalost, ima ih sve više, a zaštitnih je školjaka sve manje.
Takav je i Pogorelićev svijet, danas zahvaljujući tehnologiji dostupan baš svakom, ali u školjci žive izvedbe, u koncertnoj dvorani, on je stalno obnavljajući biser.
Dvorana je, naravno, bila krcata, stigli su svi, i oni koji žele slušati i oni drugi koji se žele pokazati, a na kraju ih ujedinjuje zaglušni pljesak, glasno odobravanje, no da li i razumijevanje? Jer nastupi ekskluzivnih imena sve više postaju i promenadna špica nalik onoj na Preradovićevu trgu vikendom.Glavno je vidjeti i biti viđen, a ako još pogodiš kad treba pljeskati, a kad mirovati, misija kulturnoga izlaska je ispunjena.
No, sve to, čini se, ne zabrinjava osobito našeg umjetnika. On se, naime, bavi samo glazbom i dalje se doima usamljenikom u svom glazbenom vrtu. Poseže za repertoarom još iznenađujućih obzora, za glazbom ovaj put iz svijeta romantike kojih se različitosti jedinstveno dodiruju. Na početku njegov zaštitni znak Chopin s Preludijem u cis- molu op. 45, pri kraju rasporeda divan Valse triste op. 44 Finca Jeana Sibeliusa, minijatura od koje se možete naježiti u mini drami kako je Pogorelić emocionalno doživljava.
Minijature su i sadržaj Schubertova ciklusa Moments musicaux op. 94, D 760, nježne i plesno rasute u mreži trenutaka koje umjetnikova mašta nepogrešivo prepoznaje. A u središnjem dijelu koncerta zagospodarit će Schumannove Simfonijske etide op 13 s uvodnih Pet varijacija op. post., gromada od glazbe s kojom tijekom izvedbe komunicira kao s partnerom, bori se s njom, rastače joj misao prisvajajući je kao vlastitu, glasovir ječi punim plućima zvuka, šumanovska ambicija ima dostojnog protivnika. Svaki se Pogorelićev koncert pamti. I ovaj s obiljem nepatvorenih romantičarskih boja u paleti izvan svake moguće usporedbe.