Do zadnjeg časa nije bilo izvjesno hoće li zvijezde u pulskoj Areni doista zasjati prema najpoznatijoj tenorskoj ariji "E lucevan le stelle" (I zvijezde su sjale) Puccinijeve "Toske". Publike se 26. srpnja skupilo podosta, no sv. Ilija nije baš bio sklon operi. Vrijeme hoće-neće poigravalo se kao i svih ovih dana, pa je povremena kiša ometala ugođaj da bi nakon jednog duljeg prekida izvedba ipak došla kraju, ali bez mnogih koji su kupili ulaznicu. Uz mnoge druge djelatnosti i ljetna su kulturna zbivanja doista ugrožena čudnovatom klimom koja eto nema baš smisla ni za operne strasti.
A njih je kojekakvih u "Toski" podosta, štoviše možda i najviše u pravom opernom krimiću koji tako privlači i publiku i redatelje i primadone već 123 godine od praizvedbe. Ljubav, ljubomora, mučenja, tenor upucan, bariton priklan, sopranistica se ubija skokom u ambis, a i politička pozadina priče, uvijek funkcioniraju uz popularnu Puccinijevu glazbu, pa tako i u otvorenom prostoru iako je priča u osnovi komorna, ni malo prikladna za spektakularna uprizorenja.
Ova pulska izvedba, ostvarena s Riječkim simfonijskim orkestrom i opernim zborom Hrvatskoga narodnog kazališta "Ivan pl. Zajc" pod ravnanjem Simona Krečića, oslonila se djelomično na redateljsku koncepciju Marina Blaževića od prije nekoliko sezona o kojoj sam pisala iako tu predstavu nisam gledala. Ponukao me na to posve neobičan paralelizam kojim se redatelj vodio izmještajući svoju "Tosku" iz njezina vremena srušene Rimske Republike u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske 1941. I to bi bilo moguće i legitimno, kao i mnogo toga u današnjim režijama, da jedna pojedinost nije uzburkala duhove, pa tako i moj, protiveći se zdravom razumu. Redatelj je naime zloglasnog rimskog šefa policije baruna Scarpiju pretvorio u Antu Pavelića, što se moglo prihvatiti, no suprotstavio mu je kao naslovni lik pjevačice Toske, ni manje ni više nego Zinku Kunc Milanov! Ni tada ni danas nisam razumjela zbog čega? Ili se nešto prikazuje realistički, ili u simbolima, oboje ne ide zajedno, a ime naše primadone nije tu imalo što tražiti. Jednostavno, Zinka Kunc Milanov u vrijeme NDH više nije bila u Zagrebu, štoviše zna se koliko je iz New Yorka pomagala partizanskom pokretu šaljući materijalnu pomoć i pjevajući dobrotvorne koncerte, zvali su je " Zinka partizanka". Pa kako onda ona primadona u Hrvatskom narodnom kazalištu u vrijeme Pavelićeve vlasti? I zbog čega uopće? Nisam pronašla logiku ni opravdanje, ne nalazim ih ni danas u odveć pojednostavljenom konceptu koji kao i predložak miješa strast jednog silnika prema pjevačici, a ona, kako bi izbavila uhićenog ljubavnika slikara/revolucionara, ubija policajca i na kraju samu sebe. Možda bi logike i bilo da nije izvučeno ime Zinke Kunc Milanov, tada najpoznatije interpretkinje Toske, ali ne u Zagrebu! Mogla je biti bilo koja druga, ali onda ne bi bilo senzacije.
U svakom slučaju, u Areni nije bilo golema Zinkina portreta kao u kazalištu, tek rečenica ispisana na platnu tko je tko i gdje se što zbiva. Sumnjam da je u publici itko išta od toga razumio! Sve drugo funkcioniralo je s minimumom dekora, ali i maksimumom projekcija Rima i većim dijelom na velikom platnu prenošenim kadriranjem protagonističke igre, zapravo jako dobro. Štoviše, opere s projekcijama i dobrom dramaturškom rasvjetom, bez scenografije, u kazališnoj kući ili na otvorenom svejedno, danas su u modi i vrlo su prihvatljive. Vjerujem i jeftinije.
U mogućoj akustici Arene, negdje boljoj, negdje lošijoj, moglo se uživati u Puccinijevoj glazbi i dobrim interpretima. Ne idealnim ali solidnim. Kadriranje opakoga Scarpije najviše je pomoglo veteranu Giorgiu Surianu i njegovoj savršeno detaljiziranoj dramskoj mimici, naslovnu ulogu tumačila je njemačka sopranistica Maida Hundeling, izvrsnih visina ali ne i drugih glasovnih registara, uobičajene po klišeju Toskine glume, a najviše me se dojmio bugarski tenor Ivan Momirov, još prije koji dan sjajni Herman u " Pikovoj dami" na gostovanju " Zajca" u Zagrebu. Momirov nije pravi talijanski tenor, niti mu boja glasa pripada uzornom belkantu, no kako partitura " Toske" nije tipično belkantistička nego veristička, njegov srčani izričaj bio je prirodan s lirskim i dramatskim detaljima vrlo uvjerljiv. Bio je simpatičan Cavaradossi, baš kako treba. Za Riječku operu je veliki dobitak.
I na kraju još riječ dvije o pulskoj Areni. Sama po sebi je dragulj baštine i magnet za posjetioce. Svašta se u njoj od priredbi zbiva i sve prolazi jer joj u snazi povijesnoga zdanja i spektakularnog izgleda nitko ništa ne može. Opera se u njoj već desetljećima izvodi. Ali sporadično, i čini mi se danas više nego ikad improvizacijski organizirano. Svi davni pokušaji opernoga festivala po uzoru na veronsku Arenu neslavno su propali. Spretni političari mogli bi jednom u njoj pronaći i zlatnu kokoš! Jer opera se traži posvuda u svijetu, zašto to mudro ne iskoristiti. Da, mudrost bi bila prava riječ i za poduzetništvo u kulturi.