Što je iza glazbe: Živjeli kao ilegalci, preživjeli droge, pljačke i nesreće

ZAGREB - Iggy Pop, Nick Cave, Moby, Morrissey, Shaun Ryder iz Happy Mondaysa, David Johansen iz New York Dollsa, Thurston Moore i Kim Gordon iz Sonic Youth, samo su neki od kultnih likova rocka koje je do sada ugostio INmusic festival, a galeriju živopisnih likova rocka ove će godine, između, ostalih, upotpuniti Billy Idol, The Flaming Lips, Alice In Chains, Massive Attack, Morcheeba, The Flogging Molly, LCD Soundsystem, Kawasaki 3p, Gustafi i TBF. Centralni ljetni glazbeni događaj počinje u ponedjeljak 21. lipnja i do srijede valja nam biti na Jarunu.

BILLY IDOL

Postaje ovisnik nakon što je umalo poginuo u nesreći

Billy Idol, rođen koncem 1955. godine pod imenom William Michael Albert Broad, bio je član Siouxsie & The Banshees prije negoli je taj engleski punk bend sebi nadjenuo to ime. Nakon toga našao se u još jednom londonskom punk bendu Chelsea iz kojeg s Tonyjem Jamesom odlazi i formira Generation X. Nakon tri albuma, početkom 80-ih i ta priča je gotova pa se činilo kako će se Billy Idol upisati u podužu listu zaboravljenih imena punka.

No, atraktivan izgled “ljepuškastog buntovnika” s poblajhanom kosom i obješenjačkim cerekom te suradnja s menadžerom grupe Kiss, otvorila mu je vrata MTV-a koji počinje favorizirati njegove video-spotove. “Dancing With Myself”, “White Wedding”, “Eyes Without Face” i “Rebel Yell” ostat će u analima pop-glzbe upisani kao veliki hitovi 80-ih, no početkom 90-ih slava i popularnost Billyja Idola počinju blijedjeti i kako to obično biva, posrnula zvijezda se posve prepušta porocima. Možda je upadanju Idola u glib narkomanske ovisnosti kumovala i motociklistička nezgoda u kojoj je 1990. godine zamalo poginuo i ostao bez noge, no u jednako opasnu siutaciju doveo se 1994. godine kad je overdozirao od koktela narkotika. Barem jednom, jer neki tvrde kako je takvih predoziranja tijekom 90-ih u Idolovom životu bilo više.

Nakon cameo-role u filmu “The Wedding Singer” (1998) i korištenja hita “White Wedding” u toj uspješnoj komediji s Drew Barrymore i Adamom Sandlerom, Idol je junak dokumentaraca “Storytellers” i Behind The Music” TV kanala VH1, početkom milenija počinje nostalgija za 80-ima, pa se hitovi iz naftalina iznova prepakiravaju. Idolova “best of” kompilacija samo u Americi postiže nakladu od pola milijuna primjeraka pa se zaboravljena pop-ikona 80-ih vraća na scenu 2005. godine s novim albumom “Devil's Playground” i nastupima na open-air rock festivalima od adolescentskog Vans Toura u Americi do penzionerskog Lovely Days u Austriji. Ipak, teško je prognozirati što se može očekivati od njegovog nastupa. Uza sebe ima provjerenu ekipu glazbenika, no pitanje je da li je Billy Idol, zapravo, ikada bio bitan ‡ kako kao jedan od prvoboraca punka, tako u vrijeme najveće popularnosti kojeg se posljednjih desetak godina mnogi s nostalgijom prisjećaju.

THE FLAMING LIPS

Bez dozvole u SAD-u, pa se tajno oženio

Wayne Coyne rođen je 1961. u Pitsburghu kao peto od šestoro djece familije koja je ubrzo preselila u Oklahoma City. Kao klnca uglavnom ga je zanimao američki nogomet, a u srednjoj školi nova je zarađivao pekući hamburgere u lokalnom restoranu. Jednoga dana, restoran je postao poprište pljačke i Wayne se zagledao u cijev revolvera, siguran kako će umrijeti i kako od njegove glabeničke kariejre o kojoj je maštao neće biti ništa.

Srećom, pljačkaši su pbojegli iz restorana i ostavili Waynea na životu jer da su ga ubili ostali bi zakinuti za neke od najljepših, najhrabrijih, najčudesnijih i najintrigantnijih komada rock glazbe posljednjih petnaestak godina. Doduše, tijekom 80-ih The Flaming Lips su se jako mučili da douđu do publike i priznanja iako je u njihovim redovima bio i Jonathan Donahue, kasnije karizmatičan i elegantan pjevač pobratimskog art-rock sastava Mercury Rev.

Punk i LSD bili su pogonsko gorivo Waynea Coynea i njegovog benda u kojem je jedno vrijeme pjevao njegov brat Mark. “Tripovi” na esidu i do danas se mogu očitovati kao background za glazbu The Flaming Lipsa, no dok posljednjih dvadeetak godina u svemu tome postoji kozmički red i smisao, tijekom 80-ih taj je bend uglavnom bio klupko kaosa, psihodelije, punka i droge. Danas je, naravno, sve drukčije iako se još do pred neku godinu gtiarist Steven Drozd borio s ovisnošću o drogama. Od albuma “The Soft Bulletin” (1999) preko “Yoshimi Battles The Pink Robots”, At War With The Mystic do prošlogodišnjeg “Embryonic” i diverzije s obradom albuma “Dark Side Of The Moon” Pink Floyda, iako pozornost a njihove radove treba svrnuti sve do “In A Priest Driven Ambulance” (1990), The Flaming Lips su postali slavljeni i prihvaćeni kao jedan od najprogresivnijih, najutjecajnijih i najvažnijih rock bendova koji širi granice rocka do neslućenih razmjera.

Neki ih danas poimaju poput Pink Floyda za 21. stoljeće. Premda nemaju taj nivo popularnosti, za moj ukus The Flaming Lips su bitno bolji i zanimljiviji bend od onoga što je Pink Floy predstavljao u 70-ima i 80-ima, nakon odlaska Syda Barreta na “trip” s kojeg se više nikada nije vratio sebi.

Propustiti danas The Flaming Lips ne bi bilo pametno jer ipak je riječ o jednom od 50 izvođača koje valja vidjeti prije smrti. Kad to prizna čak i britocntrični magazin Q, onda se valja zamisliti. Uostalom, zarn nije krasno što je “Do You Realize?” postala službenom pjesmom Oklahome, a The Flaming Lips u glavnom gradu te američke države dobili i ulicu sa svojim imenom?

ALICE IN CHAINS

Uspješan povratak s novim pjevačem

Tko zna što bi se dgodilo s Alice In Chains da je pjevač Layne Staley bio barem malo manje ovisan o heroinu. Uz Nirvanu, Pearl Jam i Soungarden, Alice In Chains bili su četvrto najveće ime grunge-rocka početkom 90-ih, “Dirt” je dospio do broja šest, “Unplugged” do broja tri, a EP “Jar Of Flies” i album “Alice In Chains” do vrha top-liste najprodavanijih albuma. Bend je ostvario četrnaest Top Ten hitova, odnosno 21 Top 40 hitova, te prodao više od 30 milijuna albuma iako od 1996. do 2002. godine bend nije turirao zbog Staleyeve ovisnosti.

Staley je od prevelike doze narkotika umro 2002. godine i činilo se kako je to neumitan kraj karijere Alice In Chains jer zamijeniti tako karizmatičnog pjevača zvuči kao nemoguća misija. Ipak, Alice In Chains vraćaju se 2005. godine na pozornicu, a lider benda Jerry Cantrell dostojnu je zamjenu pronašao u crnoputom hardcore punk veteranu Williamu DuVallu. Tijekom kasnih 90-ih Alice In Chains, uz Pearl Jam, postao je najutjecajniji grunge-rock bend čiju je glazbu nastojao imitirati cijeli niz post-grunge bendova. Bez obzira na visoke naklade, sve su to bile blijede kopije čija glazba nije utjelovila depresiju i crnilo kakvo se izlijevalo iz pjesama Alice In Chains.

Prošle godine povratnički album “Black Gives Way To Blue” dospio je do petog mjesta liste najprodavanijih u Americi, kritike su bile više nego povoljne pa se čini kako se Alice In Chains doslovce vraćaju iz mrtvih za narednu veliku dionicu u svojoj turbulentnoj karijeri. Nota bene, nakon nostalgije za 80-ima vjerojatno dolazimo i u doba kad će krenuti nostalgija za 90-ima i grunge-rockom. Nešto od te nostalgije za posljednjim velikim pokretom rock glazbe bit će osjetno i na Jarunu kad sa svojim sporim, tepkim i mračnim rifovima zagrme Alice In Chains koje je Mteallica navela kao inspiraciju za svoj posljednji album “Death Magnetic”.

FLOGGING MOLLY

Preživio uperenu cijev pištolja i počeo stvarati čudesan rock

Sudeći po prošloljetnom nastupu u dvorištu zagrebačkog Studentskog centra, možda najbolju zabavu ili najveću veselicu na Jarunu, uz Gustafe i Kawasaki 3p, priredit će Flogging Molly, kalifornijska folk-punk kohorta koju predvodi iskusni irski veteran Dave King. Zvuči čudno za lidera benda kojeg uspoređuju s Poguesima, ali Dave King još je početkom 80-ih pjevao u jednoj posve drukčijoj formaciji po imenu Fastway, heavy metal bendu u kojem su glavne uloge igrali gitarist Fast Eddie Clark iz Motorheada i basist Pete Way iz U.F.O.

Početkom 90-ih King je predvodio i jedan hard rock bend, Katmandu, u kojem je gitaru svirao Mandy Meyer iz Krokusa, a odbio je pjevati u Jeff Beck Group.

Kingova karijera kreće posve drugim tijekom otkako je u Los Angelesu upoznao violinisticu Bridget Regan. Zajedno počinju svirati u pubu Molly Malone's. Iz zahvalnosti prema vlasnicima puba koji su im konstatnno pružali podršku i omogućavali preživljavanje, King odlučuje svoj novi bend nazvati Flogging Molly.

Neće proći mnogo godina da se Flogging Molly čiji je drugi album “Drunken Lullabies” producirao noise-rock guru Steve Albini (lider Big Blacka i Rapemana, te producent Nirvane i Pixiesa), nametne kao jedna od najvažnijih folk-punk skupina otkako su keltske glazbene motive, pivo, viski i oštre punk-rock rifove spojili The Pogues. Johnny Cash i The Clash također su velika inspiracija Flogging Molly čiji lider Dave King zna ispisati zanimljive priče o iseljeništvu.

Osam godina živio je u Americi kao ilegalni useljenik, nije se smio vratiti u Irsku jer ne bi ponovo mogao ući u Ameriku, no danas s Brdiget s kojom se nedavno potajno oženio u Tokiju ipak živi u Irskoj. Flogging Molly je izuzetno simpatičan, živopisan i svirački zanimjiv bend.

KAWASAKI 3P

Prije uspjeha bili naš najlijeniji bend

Godinama je Kawasaki 3p bio najljeniji hrvatski bend od kojeg su bolji poznavatelji prilika očekivali mnogo, ali to se nikako nije događalo. Nogometno huliganstvo, problemi s murjom, dopom, zatvor, horda članova koja se u bendu nije snašla, desetogodišnje povremeno sviranje i snimanje demo-snimki bez objave debi-albuma, nastup na Dori na kojoj su zamalo pobijedili sve su to preživjeli dečki iz Kawasaki 3p-a da bi napokon prošle i ove godine, zahvaljujući uspjehu albuma “Idu Bugari”, postali sve traženija i sve popularnija formacija.

Nabrijani pjevač Tomfa pravi je zagrebački fakin čije pjesme zvuče poput raporta s ulice, birtije i stadiona, Viduka je iskusni gitarist čiji korijeni preko Kojota sežu sve do rockabilly benda Greaseballs, na basu je Borščak iz Pipsa, dok su na trubama Demirel, Stipe iz Hladnog piva i veteran Pavlica koji je svirao još u Haustoru. Kawasaki 3p upravo na ovogodišnjem T-Mobile Inmusicu ima prigodu potvrditi se kao jedan od najvećih domaćih bendova s jakom regionalnom perspektivom.