Iza projekta Still Corners stoje Amerikanac Greg Hughes (tekstopisac/producent) i Britanka Tessa Murray (vokalistica), koji 18. travnja, nakon skoro trogodišnje stanke, dolaze na svoj drugi, dugoočekivani koncert u zagrebački klub Boogaloo. Njihovi glazbeni utjecaji obuhvaćaju, između ostalih, bezvremenske eksperimente Vangelisa, genijalnost zvukova Ennija Morriconea i glamurozni synth-pop osamdesetih, sve obavijeno u ruho dream-popa koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Bend je osnovan 2009., a nakon prva dva albuma, “Creatures of an Hour“ (2011.) i “Strange Pleasures“ (2013.), Greg i Tessa pokreću vlastitu izdavačku kuću Wrecking Light Records te objavljuju albume “Dead Blue“ (2016.) i “Slow Air“ (2018.), koji su naišli na pohvale kritike i publike.
Njihov singl “I Wrote in Blood“ našao se i na soundtracku Netflixove hit TV serije “Sluškinja“ (“Maid“), a uoči koncerta u Zagrebu, ekskluzivan intervju dala nam je Tessa.
Aktualni album “The Last Exit“ objavili ste u siječnju 2021. Kako biste ga opisali, po čemu se razlikuje od vaših prethodnih studijskih materijala?
- Naš prepoznatljivi zvuk svodi se na sam osjećaj koji dobivate od naše glazbe, koristili smo različite zvukove kako bismo prenijeli te emocije, ali taj osjećaj ostao je konstantan. Trenutačno smo više emocionalno povezani s vokalom i gitarom i upravo su nam ti elementi bili glavni fokus kad smo stvarali 'The Last Exit'. Napisali smo puno pjesama u pustinji. Mi sami kažemo kako smo imali 'pustinjsku groznicu', ali pod time ne mislimo na medicinsko stanje, to je zapravo želja za napuštanjem grada i odlaskom u pustinju gdje je sve prazno i lišeno svih komplikacija. To je bila naša želja za izolacijom. Ondje u Mojaveu, gdje smo boravili, nema ničega, nema telefonskog signala i potpuno ste sami. No iako izoliran, pustinjski krajolik sugerira da postoji nešto izvan onoga što vidimo i osjećamo, a to je ono što smo pokušali uhvatiti na albumu.
Što se tiče produkcije, mislim da nam ovaj album zvuči najbolje dosad. Glazbeno inženjerstvo je mračna umjetnost, potrebne su godine i godine rada da se stigne do određenog cilja. Uvijek smo sve radili sami, u početku nismo imali ni novca. Sjećam se kako sam svojedobno zvala različite studije u Londonu, cijena im je bila i do 700 funti na dan, ali bez inženjera! Jedan dan, a ta cifra nama je tad bila sav proračun kojim smo raspolagali za cjelokupno snimanje! Dakle, u dobru ili zlu, naši prvi albumi definitivno imaju vibru koju smatramo šarmantnom, ali volimo naporno raditi i dobiti sjajne zvukove, pa smo uvijek gurali i forsirali i tu stranu posla.
Koliko je pandemija covida-19 utjecala na stvaranje albuma “The Last Exit“?
- Album je prema rasporedu taman bio skoro pa spreman za objavljivanje kad je buknula pandemija. A okolina uvelike utječe na ono što pišete i snimate. Okolina je zapravo um! Covid je bio tako velik događaj, svijet je stao, pa smo i mi stali s njim. Ali dobili smo vremena za dodatno pregledavanje materijala i pisanje novih pjesama. Zato je finalno izdanje albuma ispalo još bolje.
Kako ste se snalazili bez koncerata i nastupa uživo, nedostaje li vam komunikacija s publikom?
- Bilo je čudno ne biti na pozornici toliko dugo. Društvene mreže pomogle su nam da ostanemo povezani s našim obožavateljima, ali to se razlikuje od fizičkog osjećaja kad svi boravite u jednoj prostoriji. No bilo je sjajno barem vidjeti fotografije na kojima fanovi vrte naš novi album na gramofonima! Mislili smo da je početak 2021. godine bio dobro vrijeme za izdavanje albuma jer ljudi trebaju razmišljati o nečemu drugome osim pandemije. Veselimo se što ćemo uskoro ponovno zasvirati, jer ništa nije bolje od osjećaja te povezanosti, kad svi u istoj prostoriji pjevaju, plešu i budu zajedno, to je zasigurno iskonska ljudska potreba.
Kako gledate na budućnost glazbene industrije, što mislite o covid potvrdama koje su već sad u mnogim zemljama obavezne za posjetitelje koncerata?
- Pandemija je stvorila toliko turbulencija u svim industrijama, a posebno je utjecala na sektor glazbe uživo. Vlade diljem svijeta morale bi donositi odluke kako bi zaštitile ranjive skupine i održale zdravstvene sustave, ali također mora postojati i neka ravnoteža kad su u pitanju osnovna građanska prava. Nadamo se da će se u 2022. nastupi uživo ipak vratiti u punoj snazi.
Kako izgleda vaš kreativan proces stvaralaštva, što nastaje prvo - glazba ili tekst? I tko vam je najveći kritičar, tko ima čast prvi čuti vaše nove pjesme?
- Moj tata je naš najveći kritičar, jako je tvrd i strog! Neke pjesme izlaze brzo i lako, a za druge morate biti strpljivi. Za nas je to kao pecanje. Jezero je velika voda naše podsvijesti, a ribe su pjesme. Odeš na jezero, imaš sve stvari sa sobom, svoj čamac, svoj štap i svoj mamac, spreman si, ali to ne znači da ćeš išta uloviti. Možete biti vani cijeli dan i ništa ne uhvatiti, a drugi put možda ćete baciti štap i nešto će odmah zagristi. Važan dio je pojaviti se i pecati! Obično osjetimo taj 'klik' kad je pjesma gotova. Ali rijetko dijelimo pjesme s drugima prije njihova objavljivanja. Zaista nemamo pojma što će ljudi misliti sve do trenutka kad pjesma napokon izađe u svijet.
Prvotna baza bila vam je u Velikoj Britaniji, ali sad ste u SAD-u. Olakšava li vam nova lokacija trenutačnu situaciju, pogotovo jer su se mnogi britanski glazbenici nakon Brexita pobunili protiv viznog režima i radnih dozvola koje su im potrebne za turneje u EU?
- Mislim da je covid sve glazbenike doveo u neizvjesnost, bez obzira na to gdje u svijetu imaju sjedište. Definitivno postoje dodatne prepreke za britanske glazbenike koji žele na turneje diljem Europe. Nadam se da će stvari s vremenom biti bolje.
'Glazbenici imaju novca, zašto se sad žale' - što mislite o ovoj vrlo čestoj zabludi koja je u javnosti posebno došla do izražaja tijekom pandemije?
- Vjerojatno je uvijek bio slučaj da neki ljudi zarađuju hrpu novca od glazbe, a drugi se bore. Mislim da sam nedavno negdje pročitala kako je deset najbogatijih umjetnika zaradilo više od milijardu dolara u 2021., ali na drugom kraju spektra, neki glazbenici prvenstveno se oslanjaju na prihode od nastupa uživo, koji su potpuno stali ili su drastično smanjeni tijekom pandemije. To što smo Greg i ja vlasnici većine naše glazbe uvelike nam je pomoglo u ovo doba streaminga.
Obožavatelji vašu glazbu opisuju kao melem za dušu - kakvu poruku/emociju želite prenijeti svojim pjesmama?
- Kad netko sluša našu glazbu, želimo da iskorači iz svoje svakodnevne stvarnosti i pusti sve ostalo u drugi plan, da prigrli bijeg, onostranost i ljepotu. Želimo da se izgubi u glazbi.
Glavni “krivac“ za Gregov i vaš susret zapravo je bio - vlak! Možete li nam reći nešto više o tome? I kako ste uopće došli na ideju za ime benda?
- Oboje smo se ukrcali na vlak koji je trebao stati na Londonskom mostu, ali prošao je ravno pokraj njega. Završili smo na peronu u jugoistočnom Londonu. Bila je vlažna, maglovita noć. Ja sam bila na putu na probu zbora, a Greg je tražio pjevača. Razgovarali smo i dogovorili se da se ponovno nađemo. Ostalo je povijest! A ime benda preuzeto je iz pjesme iz zbirke 'New Hampshire' američkog književnika Roberta Frosta. Still Corners vidimo kao mjesto gdje se možete odmaknuti od životne bitke i sjesti ispod drveta gdje je hladno i suho.
Koncert u travnju bit će vam drugi u Zagrebu. Kakva su vaša očekivanja i što publika može očekivati od vas?
- Jako se veselimo povratku u Zagreb, tako lijep grad! Volimo unositi element epskog rocka u naše koncerte. Posljednja stvar koju želimo učiniti je ponovno stvoriti doživljaj albuma uživo. Želimo podići svu energiju tako da ćemo ubrzati pjesme, promijeniti aranžmane itd. Imat ćemo nove projekcije inspirirane našim posljednjim putovanjima.