Spajali su nespojivo, Floyde, disco i jazz, stvarajući muziku i za fotelju i za ples

S obzirom na njihov dosadašnji tempo izdavanja albuma - samo četiri studijska u dvadeset i osam godina postojanja - mogli smo se nadati da će francuski elektronski duo Daft Punk ovih dana izaći s najavom objave novog albuma. Umjesto toga, na YouTubeu je osvanula poetična snimka "Epilogue", ekstrahirana iz filma "Electroma" (2006.), u kojoj jedan čovjek s kacigom robota usred pustinje odlazi od drugoga. Ta scena nije bila najava nekog novog izdanja, nego razlaska Guy-Manuela de Homem-Christa i Thomasa Bangaltera, dvojice glazbenika koji su od 1993. do 2021. godine tvorili pariški duo Daft Punk, jedan od najutjecajnijih kreatora elektroničke glazbe u proteklih tridesetak godina, začet na pepelu kratkotrajne indie-rock grupe Darlin', čiji će treći član, Laurent Brancowitz, 1997. godine s polubratom Christianom Mazzalaijem osnovati synth-pop sastav Phoenix.

Novi francuski val

Iste, 1997. godine "Phoenix" je bio i naziv jedne od skladbi s debi albuma "Homework" Daft Punka, čiji su članovi sebi, pak, nadjenuli ime prema opisu Davea Jenningsa iz Melody Makera koji je glazbu grupe Darlin' nazvao "daft punky trash". Potaknuti tom negativnom kritikom, de Homem-Christo i Bangalter odlučuju objesiti gitaru i bas o klin te za osnovni alat uzeti ritam-mašinu i sintesajzer kojim će ozvučiti neka od najvažnijih poglavlja u elektronskoj glazbi proteklih četvrt stoljeća. Već su demosnimke sugerirale da bi Daft Punk umjesto "ispraznog punky smeća" mogao ponuditi nešto mnogo inspirativnije, kvalitetnije i važnije, a prva potvrda stigla je 1995. godine s instrumentalnim singlom "Da Funk", klasikom housea 90-ih, čiji spot potpisuje Spike Jonze. Nakon njega potpisuju za moćni i utjecajni Virgin Records, koji u isto vrijeme potpisuje ugovor s također francuskim duom Air, zbog čega se počinje govoriti o novom valu francuske elektroničke glazbe, možda i zato što se premijerni singl Daft Punka zvao "The New Wave" (1994.), ali i stoga što je nakon prvih izdanja tih dvojaca i debija "Boulevard" St. Germaina uslijedio internacionalni proboj spomenutog Phoenixa, Cassiusa, Mirwaisa koji će producirati i Madonnu, Boba Sinclara, Laurenta Garniera, M83, a nešto kasnije i Martina Solveiga i Davida Guette, no to je već druga priča.

Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter

Piers Allardyce/Shutterstock Editorial/Profimedia

Lavina globalne popularnosti Daft Punka zakotrljala se sa singlom "Around The World" (1997.), koji je album "Homework" prevalio preko dva milijuna prodanih primjeraka. Taj singl je bio i kalup prema kojem će Daft Punk setirati niz svojih kasnijih radova. S jedne strane "four to the floor" disco beat u stilu Giorgia Morodera, čvrsti funk bas i zveckava gitara u stilu Nila Rodgersa iz Chica, s kojima će surađivati petnaestak godina kasnije, a s druge vokoderizirani vokal i sintesajzerske linije kojima Christo i Bangalter daju do znanja da su rasli i pod utjecajem Jean-Michel Jarrea, Tangerine Dreama i Kraftwerka. Između uvodne, kraftwerkovski nazvane skladbe "Daftendirekt" i zaključne minijature "Funk Ad", zapravo unatrag i ubrzano odvrćenog singla "Da Funk", Daft Punk je sazdao jedno od ključnih djela francuskog i europskog housea i techna. "Homework" je imao niz plesnih brojeva koji su mogli savršeno odzvanjati po alternativnim i šminkerskim klubovima, ali ga se u cijelosti moglo slušati u autu, na biciklu, u šetnji kvartovima modernije arhitekture ili doma u fotelji. Uz to, iste su godine polučili i solidan uspjeh s koncertnom turnejom "Daftendirekt", koju će u obličju 45-minutnog isječka pretočiti u koncertni album "Alive 1997", a to će ponoviti i s turnejom "Alive 2006/2007", odnosno albumom "Alive 2007", koji je figurirao i poput "greatest hits" izdanja.

Promašena ironija

Već su tada nosili maske i izbjegavali fotografiranja na kojima bi otkrivali lice da bi se "pretvorili u robote", inspirirani pankerskim jaknama po uzoru na Iggyja Popa i "skafanderskim kacigama" po uzoru na francuski new wave/synth-pop bend Space. Christo i Bangalter, možda i po uzoru na Kraftwerk, pa i Residentse, bježali su od rock i pop "star sistema", nisu željeli pričati o svojim životima, rijetko su davali intervjue, zanimala ih je samo glazba i njoj posve podređen "artificijelni imidž". Unatoč komercijalnom uspjehu, sljedeći album "Discovery" (2001.), koji se moglo komotno nazvati i "Very Disco", nije bio kvalitetan poput "Homeworka". Naime, ironija i humor u glazbi ne daju uvijek vrhunske rezultate, pa iako Daft Punk voli čeprkati po discu i pop-smeću 70-ih i 80-ih, dojam je bio da vic nije uspio. Uvodni hit "One More Time", usprkos pretjeranoj upotrebi vocodera, donekle je oživio privlačnost starih disco hitova kakve je poput Ottavina "D.I.S.C.O." pisao otac Thomasa Bangaltera iz Daft Punka, ali egzekucija albuma ostala je rastrgana između disca, novovalnog electro-popa te slabašnog citiranja ili nasumičnog i neuspjelog preispitivanja naslijeđa New Ordera i Yazooa. Da su fokusirali pozornost i skratili album, lišavajući se neuspjelijih instrumentala i grozne 70's rock-masturbacije, kao u "Aerodynamic" s iritantnom simulacijom gitarskih metal/simfo solaža, dobili bismo jezgrovit i efektan electro-pop album. Ovako je bilo poput 80' synth-pop kičeraja, a dojam nije popravio ni idući album, "Human After All" (2005.), kojem je više odgovarao naslov "Robot After All" jer je zvučao otuđeno, dosadno i nehumano, kao da su kompjutori upravljali Daft Punkom umjesto da bude obrnuto. Beskrajna cut'n'paste ponavljanja procesuiranih gitarističkih obrazaca, hladnog vocodera i očajno ravnih beatova na slušatelja su ostavljali dojam zamora materijala, pa se rijetko koja skladba - izuzetak su uvodna naslovna, zatim topla i melodična "Steam Machine" te odjavna "Emotion" - izdizala iznad nemušte elektronizacije rifova Deep Purplea, AC/DC-ja ili ZZ Topa.

Vrhunski skladatelji

No, zato je "Random Acces Memory" (2013.), Grammyjem ovjenčan album godine, prije kojeg je Daft Punk odradio ukusan i podesan soundtrack za film "Tron" (2010.), bio pun pogodak. Zanimljiva je bila i izjava Bangaltera koji je rekao da "kompjutori baš i nisu pravi instrumenti" i odluka da prestane DJ-irati kako bi sačuvao sluh za snimanje 72 minute dugog albuma namijenjenog slušanju na slušalicama, a mjestimice je zvučao i poput predloška za nenapisani mjuzikl. Daft Punk je zaigrao na "next levelu", kao vrhunski skladatelji elektronske glazbe koju su efektno premrežili "pravim instrumentima", za što je Bangalteru i Homem-Christu poslužio i gitarist Nile Rodgers iz legendarnog disco i funk benda Chic, koji se doslovce "razbacao" po cijelom albumu. Briljantno je bilo i ugošćavanje Giorgia Morodera, europskog kralja američke disco glazbe 70-ih, koji priča o tome kako je stvorio glazbu budućnosti ponirući u prošlost, Panda Beara iz psihodeličnog rock-benda Animal Collective, i to u jedinoj "kompjutorskoj" skladbi, a smislena su bila i gostovanja Juliana Casablancasa iz The Strokesa, Pharella Williamsa u hitovima "Get Lucky" i "Lose Yourself To Dance" te Paula Williamsa, koji je skladao hitove za Carpenterse, Barbru Streisand i, najluđe, Muppete.

Ideja o spajanju Pink Floyda i Chica ili Hall & Oatesa i Princea zaudarala je na debakl, no baš od takvih je sastojaka Daft Punk u Los Angelesu i New Yorku s legijom glazbenika osmislio iznimno ugodno, melankolično, romantično i kontemplativno putovanje s istočne na zapadnu obalu Amerike, ali i kroz disco, funk, prog-rock 70-ih i pop 80-ih s pokojim jazz, blues i country začinom, orkestrom i dječjim zborom pride. Nažalost, umjesto nekog novog remek-djela, a nakon suradnje s The Weekndom u njegovim hitovima "Starboy" i "I Feel It Coming" iz 2016. godine, dočekali smo da jedan robot napusti drugog i da nakon Daft Punka, kojem je hit LCD Soundsystema "Daft Punk Is Playing At My House" samo jedan od "naklona", elektronička glazba ostane pustija.