Škotske legende vraćaju se u velikom stilu. Ovo je njihov najbolji album u proteklih trideset godina

Trebam li odabrati antologijske albume 80-ih, uvijek bih na toj listi našao mjesta za "Psychocandy" (1985.) i "Darklands" (1987.), prva dva albuma škotske grupe The Jesus And Mary Chain. Trebam li odabrati najbolje britanske albume otkako su na scenu stupili Beatlesi i Stonesi, ponovo bih učinio isto. I danas mi je fascinantan taj spoj buke, popa i velikih, distorziranih gitara braće Reid i bubnjeva Bobbyja Gillespieja koji odlazi već nakon "Psychocandy" da bi osnovao Primal Scream, a njega u The Jesus And Mary Chain zamijenila ritam-mašina. Ispostavilo se da su zbog te "bizarne" odluke na dobitku bila i braća Reid, koja će poslije ipak rabiti niz bubnjara, a i Bobby Gillespie, čiji je Primal Scream postao važan bend u korpusu britanskog rocka. Zbog sjajno mračnog stapanja ultrabučnih gitara deriviranih iz naslijeđa The Velvet Undergrounda i The Stoogesa, magije The Doorsa i The Rolling Stonesa, "zvučnog zida " Phila Spectora i gothic-rocka The Curea, slatkih pop-melodija The Beach Boysa i The Beatlesa, punk-rocka Ramonesa i electro-punka Suicidea, JAMC je u drugoj polovici 80-ih zaista bio u samom vrhu britanske popularne glazbe. I uvelike utjecao na Pixies, My Bloody Valentine, The House Of Love, The Stone Roses, Oasis, Nirvanu, Teenage Fanclub, The Dandy Warhols, Black Rebel Motorcycle Club…

Treći album, "Automatic" (1989.), kao i četvrti "Honey‘s Dead" (1992.), koji je imao nesreću pojaviti se usred američke grunge-rock eksplozije, danas (mi) zvuči bolje nego u godini objavjivanja. Realno, estetika braće Jima i Williama Reida, unatoč mijeni suradnika, nije se bitno mijenjala kroz ta četiri albuma, a i za iduća dva izdanja, "Stoned & Dethroned" (1994.) i "Munky" (1998.), danas bih našao koju lijepu riječ jer senzibilitet za melodije ni na njima braća Reid nisu izgubila. Ono što su izgubila, jer tržišni im je uspjeh padao, trzavice rasle, a i dugogodišnji utjecaj alkohola i opijata nije pripomogao, bila je volja za održavanjem JAMC-ja na životu.

Ipak, za razliku od braće Gallagher iz Oasisa, čije pomirenje, unatoč jako dobrim solističkim albumima, Britanci očekuju više nego drugi dolazak Isusa Krista, braća Reid su nakon nekoliko godina izvadila gitare i 2007. osvanula na Coachelli, no do sljedećeg albuma, "Damage And Joy" (2017.), čekalo se još desetak godina. U produkciji Youtha (Killing Joke) i s gošćama poput Isobel Campbell, ponovo pod paskom Creation Managementa u vlasništvu Alana McGeeja koji ih je i otkrio, "Damage And Joy" bio je manje bučan, a više pop. Definitivno ne magičan poput prva tri albuma, ali ugodan i elegentan. Čak su im i nastupi poput onoga u Kinu Šiška (2017.) na kojem nisam bio, ali sam tako čuo, bili manje hektični i nepredvidljivi od onog iz ljubljanske dvorane Kodeljevo (1989.), kaotičnog i abruptivnog kad su vrlo kratko svirali okrenuti leđima publici, barem mi takva sjećanja iskre iz omaglice zaborava i tadašnjih alkoholnih isparavanja.

Kontrolirana pop buka zamijenila je rock‘n‘roll nihilizam, pankersku anarhiju i ultimativnu nepredvidljivost, a to se može reći i za novi album "Glasgow Eyes". No, postoji i jedna važna distinkcija između novog i bilo kojeg JAMC-jeva albuma unatrag 30 godina. Dojam je da je braći Reid ponovo stalo do onoga što čine. Ne žele samo "surfati" na valovima nostalgije i bolje prošlosti nego zadržati trade-mark bučnih gitara u pop-okružju, ali i eksperimentirati, cijepiti rock s elektronikom. I provariti sve neuroze iz prošlosti, uključivši i raspad kojim se bave u skladbi "J-A-M-C-O-D" (The Jesus And Mary Chain overdose, ako mogu pojasniti), koja zvuči poput revizije electro-punka Suicidea, te se još jednom nakloniti pokojnom Louu Reedu u skladbi duhovitog naslova: "Hey Lou Reid" (s obzirom na prezime Jima i Williama). U uvodnoj "Venal Joy" (mislim da džankijevski naslov ne treba pojašnjavati) gošća je Fay Fife iz kultnog škotskog punk-benda Rezillos (osnovani 1976.), "Discotheque" zvuči poput sudara Depeche Modea i U2 u remiksu The Chemical Brothersa, a "The Eagles And The Beatles" poput kolizije Stonesa i T.Rexa da bi predivna i melankolična "Second Of June" pri kraju albuma stajala poput sjećanja na pokojne prijatelje i čuđenja kako su braća Reid još uvijek tu i ponovo sjajni sa svojim "darkerskim" srazom buke i popa.