Nekoliko mjeseci prije pandemije Lana Del Rey objavila je šesti i najbolji album u karijeri, "Norman Fucking Rockwell", naslovljen po važnom američkom ilustratoru i slikaru koji je pola stoljeća pastoralno oslikavao američku svakodnevicu, ali se i provokativno bavio prijelomnim temama američkog društva 50-ih i 60-ih. Tako i Lanin album nije bio samo kolekcija ljubavnih storija nego i poput freske Kalifornije ili onoga što je malo uoči pandemije ostalo od američkog sna i obećane zemlje. Lana je tražila ljubav koje više nije bilo, ali i promatrala Ameriku koja se mrvi pred njenim očima, glorificirajući ono što je bilo sjajno i proklinjući ono što je postalo loše, kako ono osobno, tako i ono društveno. Naslovnica je bila podjednako intrigantna jer je prikazivala Lanu i Dukea Nicholsona, unuka Jacka Nicholsona, na fotografiji koja instantno u sjećanje priziva Kennedyjeve, baš kao što je Rockwell bio portretist JFK-a. "Norman Fucking Rockwell" je bio jedan od najpametnijih, najsenzualnijih, najpoetičnijih i najelegantnijih pop albuma u 21. stoljeću.
Ono što me osobno fasciniralo kod Lane, gotovo od početka njezine prave diskografske karijere, bilo je to što jedna bajkovito lijepa djevojka, sada već zrela i predivna žena rođena u bogatoj obitelji, nije igrala po pravilima pop-industrije. Ako su joj neki ispočetka predbacivali da je njezin femme fatale imidž samo smicalica, a ona pop-proizvod svog oca Roberta Granta, vještog i uglednog njujorškog marketinškog stručnjaka, svakim novim albumom Lana se sve više odmicala od te plošne slike. Mogla je u životu ne raditi ništa ili se spustiti na mnogo niži nivo pop-starlete pa da opet živi basnoslovno bogatim životom, no izabrala je posve drugačiji životni put i drugačiju glazbenu i pjesničku karijeru.
U biranom društvu
Na koncu, zarad "Norman Fucking Rockwella", gotovo svi su priznali da je Lana kroz šest albuma postala jedna od najvažnijih i najzanimljivijih američkih kantautorica, glavna pretendentica da zauzme mjesto koje su svojedobno zauzimale Joan Baez, Joni Mitchell, Carole King i Stevie Nicks. Rečeno potvrđuje i novim izdanjem "Chemtrails Over The Country Club", ponovo u produkciji Jacka Antonoffa koji je između ostalih producirao i albume Taylor Swift i Lorde, a za lipanj je već najavljen i novi, "Rock Candy Sweet". Nota bene, sa Stevie Nicks je na albumu "Lust For Life" (2017) imala zapažen duet "Beautiful People, Beautiful Problems", dočim "Chemtrails Over The Country Club" zatvara obradom "For Free" Joni Mitchell u duetu s kolegicama Zellom Day i Weyes Blood, a pjesmu "Dance Till We Die" započinje stihovima "I've been covering Joni and dancing with Joan/Stevie's calling on the telephone". Lana je u biranom društvu i to nije slučajno.
Dame u roštiljarni
I naslov "Chemtrails Over The Country Club", kojim kao da sugerira sukob poklonika teorija zavjera i životni stil visoke klase, kao i naslovnica sa stiliziranom crno-bijelom fotografijom, na kojoj se kočopere dokone bogate dame iz nekog kluba za povlaštene, opet su genijalni. No vrag se skriva u detalju pa ako bolje zagledate, uočit ćete da te posh dame ne sjede za besprijekorno uređenim stolom nekog kluba za bogate nego u roštiljarni koja je mogla biti u zagrebačkom predgrađu umjesto na Beverly Hillsu. To kontrapunktiranje je i najdojmljivija crta Laninih pjesama.
Znamo tko je i što je Lana danas, ali u uvodnoj "White Dress" otkrivamo njezinu žudnju za vremenom kad je bila konobarica koja se odvaljivala na White Stripese i Kings Of Leon. Odmah potom, u naslovnoj skladbi mašta o bijegu iz kalifornijskog svijeta slavnih u život kućanice kojoj je jedina briga oprati veš, skuhati ručak i eventualno srediti si frizuru. U trećoj, "Tulsa Jesus Freak", dobivamo i mjesto u koje želi pobjeći, ruralni Arkansas u kojem njezin čovjek jednako blizu drži Bibliju i flašu. Kvaka ili udica je u tome što Lana takve storije dočarava tako uvjerljivo da joj čovjek doista može povjerovati kako bi rado pobjegla sa Sunset Boulevarda na ranč u nekoj zabiti Nerbaske kojoj je Bog davno rekao laku noć.
Njezine storytelling pjesme krcate su detaljima koji i nju i njezine likove, radnje i poprišta čine stvarnosnim na relaciji između šminkerskog country cluba za bogate i gubitničkog trailer parka s kamp prikolicama i kamperima kakve voze likovi iz poetičnog filma "Nomadland" Chloe Zhao s Frances McDormand u glavnoj ulozi. Uvjerljiva je kao bogatašica s ruba bazena kojoj na stol stižu jastog, salata s klicama mladog graha i kokteli od sto i kusur dolara, ali ništa manje ni kao žena koja bi se ponovo odvalila ili povalila na nekom mračnom parkingu pored kluba iz kojeg trešti loš country-dance oca Miley Cyrus koja spram Lane izgleda i zvuči inferiorno, baš kao nekoć Pat Benatar u usporedbi s Joni Mitchell.
Time ponovo dolazimo do onoga što Lana tako vješto radi, a to je da neku svoju i osobnu priču efektno uvezuje u priče drugih ljudi ili u neki opći zeitgeist. Hajde, priznajte, niste li u proteklih godinu dana, bez obzira kojim se poslom bavili i koliko bogati ili siromašni bili, pomislili kako biste se rado maknuli negdje drugdje? OK, možda niste svi tako razmišljali, ali pretpostavljam da nisam jedini koji je posljednjih pandemijskih godinu dana maštao o bijegu. Je li to bijeg iz Los Angelesa u Nebrasku ili Arkansas (može i obrnuto) ili iz Zagreba u Istru ili Zagorje (može i obrnuto) posve je svejedno, mada mislim da posljednjih godinu dana više žudimo za otvorenim prostorom nego za napučenim gradovima. Uz to, Lana secira i svijet slavnih, otkrivajući nam koliko je lažan dok ona preferira s frendicama odlaziti u Starbucks ili s rođacima gledati televiziju.
Nije sklona drmanju stražnjicom i poprsjem nego publiku radije osvaja pametnim i tankoćutnim pjesmama u kojima su melodije i stihovi daleko važniji, a ne ritam i golotinja. Dobro je netko napisao, ona se doima poput Lauren Bacall, a u to ime pogledajte ukusno stilizirane spotove za "Chemtrails Over The Country Club" (u kojem se drsko vozi u crvenom Mercedesovom kabrioletu), "White Dress" (u kojem se nehajno rola praznom auto-cestom) i "Let Me Love Youy Like A Woman" (u kojem pjeva odjevena poput Patsy Cline).
Osvajanje publike
Distanca i sfumatiziranost osnova su i Laninog glasa i njezine glazbe. Često zvuči sanjivo i melankolično, ranjivo i potišteno, ravnodušno i malodušno, ali uvijek suprotstavljajući raspoloženja, baš kao i u posljednjoj "For Free" u kojoj Joni Mitchell sukobljuje vlastitu slavu, popularnost i plaćenost s virtuoznom, no unatoč tome besplatnom svirkom anonimnog klarinetista s ugla ulice.
Za takvu potrebu i glazbeno je ogolila svoje pjesme. Najčešće je vodeći instrument glasovit ili akustična gitara, ritam je prigušen i nenametljiv u odnosu na storytelling poeziju, a puhači, harmonika, melotron, klavijature, orgulje, sintisajzeri i slide gitara samo sjenčaju atmosferu. Posrijedi je tih i suptilan, elegantan i ukusan spoj chamber i dream popa, americane, folka i countryja u kojem Lanin sladak i nedohvatljiv glas zavodi i miluje, šapće i mazi dok nam pjeva i priča o bijegu i ostanku, žudnji i zadovoljstvu.