Sevdah je ona prava, najbolja priča o Bosni

“Bosanska Billy Holiday” - ovim riječima glazbeni novinar Garth Cartwright opisao je Amiru Medunjanin, Sarajku čije je ime u glazbenom svijetu godinama sinonim za sevdah i sevdalinku. Usporedba s legendarnom jazz pjevačicom Billy Holiday nije slučajna. Ono što je Billy Holiday stavilo u sam vrh jazz glazbe bila je njena jedinstvena interpretacija, emotivna istančanost i iskrenost koju je unosila u svaku pjesmu te beskompromisnost, kako u izboru pjesama tako i glazbenika s kojima je surađivala.

Amira Medunjanin je pak s jednakom iskrenošću, emocijom i inovatinošću pristupila stoljećima staroj tradicionalnoj glazbenoj formi sevdalinke udahnuvši joj novi život i transformirajući je na način kako to nitko prije nje nije napravio ili se usudio napraviti. Iako je glazba danas njen život, Amira nije sanjala o profesionalnoj glazbenoj karijeri niti je željela biti pjevačicom. Prije rata studirala je ekonomiju, a od 1996. godine radila je kao prevoditeljica i knjigovođa u uredu Europske komisije u Sarajevu.

Drugi pravac

- Život me uvijek vodio u potpuno drugom pravcu od glazbe. Radila sam sve uobičajene stvari koje su u to vrijeme radili moji vršnjaci: “normalan posao” od 8 do 17 sati, druženja, izlasci. Nisam imala nikakvo formalno glazbeno obrazovanje niti sam razmišljala o profesionalnom bavljenju glazbom. Cijelo vrijeme je ta ljubav prema sevdahu bila suviše moja i intimna da bih je dijelila s drugima, a bila sam svjesna i činjenice da se moja vizija sevdaha i glazbe opčenito ne uklapa u tadašnju sliku glazbenog svijeta. Kroz rad u Europskoj komisiji imala sam priliku upoznati veliki broj ljudi iz zemalja Europe koji su za vrijeme i poslije rata dolazili u Bosnu i Hercegovinu. Svi oni dolazili su s određenom percepcijom o mojoj zemlji i ne treba ih kriviti jer medijska slika Bosne kao polutamnog vilajeta poharanog ratom bila je jedina slika koja je išla u svijet. Nervirala me ta cijela priča o “europskoj integraciji” Bosne i Hercegovine i potrebi ulaska u Europsku uniju da bismo postali dijelom Europe. Mi smo oduvijek bili i jesmo dio povijesti i kulture Europe. Željela sam im pokazati da je ta slika koju imaju pogrešna, njihova percepcija iskrivljena, a da su Bosanci i Hercegovci nevjerojatno talentiran te kulturološki i tradicijski iznimno bogat narod. Pitanje je bilo kako to promijeniti i na koji način “ispraviti krivu Drinu”? Shvatila sam da su mi taj glas i talenat koji sam dobila dati s razlogom, ali mi je trebalo dugo da donesem odluku i kažem da je glazba ono čime se želim baviti, iako sam oduvijek znala da je upravo sevdah ta priča o Bosni koju želim pričati.

Ljubav prema sevdalinci kod Amire se rodila još u djetinjstvu zahvaljujući majci koja ju je naučila pjesme, ali i načinu kako da razumije njihov tekst i metafore kojima su nerijetko ispunjene. Godinama je, kako kaže, proučavala sevdalinku i oduševljavala se njenom poezijom puno više nego glazbenim aranžmanima.

- Moja fascinacija sevdalinkom, prije svega, kreće od njenog teksta. Oduševljena sam činjenicom da je to pisao narod i da se usmenim putem prenosila iz generacije u generaciju. Sve te pjesme zapravo pričaju povijest našeg naroda. Pričati tu priču u današnjem vremenu i pritom koketirati s različitim glazbenim pravcima za mene je sasvim normalna stvar. Odrastala sam uz muziku Nicka Cavea, Ekatarine Velike, Azre, ali sam istovremeno u svima njima uvijek čula sevdah.

Prve glazbene korake Amira je napravila na nagovor dugogodišnjeg prijatelja Dine Šarana, frontmena sarajevskog benda Letu Štuke, i njenog supruga Bekima. Odlučili su zajedno otpjevati poznatu sevdalinku “Karanfil se na put sprema” u Šaranovom aranžmanu, a snimak je uskoro stigao i do članova Mostar Sevdah Reuniona.

Gdje si bila dosad?

- Bili su oduševljeni. Sjećam se da su Faruk Kajtaz, tadašnji izvršni producent Mostar Sevdah Reuniona i poznati mostarski novinar, i Dragi Šestić, idejni tvorac MSR-a, rekli da zvučimo kao Massive Attack. Inzistirali su dođem u Mostar kako bi me čuli uživo, a ja sam pak inzistirala da nastavim svojim pravcem i držim se istraživanja. Ipak, otišla sam u Mostar i otpjevala “Pšeničice sitno sjeme”, meni jednu od najdražih, ali i najtežih sevdalinki, nakon čega je uslijedio komentar: “Pa gdje si bila do sada?”

No unatoč odličnim komentarima koje je dobila i činjenici da su je pozvali da gostuje na albumu “A Secret Gate” iz 2003. godine, što je i učinila s pjesmom “Mujo đogu po mejdanu voda”, prošle su pune dvije godine do Amirinog prvog studijskog albuma “Rose”.

- Bilo je vrlo je teško napraviti takav rez u životu posebice kada si svjestan da živiš u zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti 50 posto i gdje se ljudi doslovno svaki dan bore za komad kruha. Da bi napravo tako veliku prekretnicu moraš imati i nekakvu potporu od ljudi kojima si okružen, od obitelji, ali prvenstveno sigurnost u sebe, snagu i zrelost. Postojalo je nepisano pravilo da je sevdah glazba rezervirana za starije generacije i da ga mladi ljudi ne mogu razumjeti niti pjevati, da je to tradicija u koju se ne smije dirati. Ja sam smatrala da je, kao i sve ostalo u životu, sevdalinka evoluirala. Ne možemo znati kako je neka pjesma zvučala prije četiri stotine godina jer ne postoji audio zapis, ali sam sigurna da je imala istu poruku, emociju i srž koju je nemoguće uništiti. Željela sam prenijeti svoje viđenje sevdaha i pitala sam se da li bi ga mogla spojiti s različitim glazbenim žanrovima, a da se pritome zadrži tradicionalna forma koja ju je očuvala kroz stoljeća. Ljepota, jačina i vrijednost sevdalinke upravo je u tome što je podložna mijenjanju i prilagođavanju forme i aranžmana.

U prosincu 2004. godine Amira Medunjanin, zajedno s još petnaest glazbenika, u studiju Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru počinje snimanje svog prvog albuma na kojem se našlo dvanaest odabranih sevdalinki. Album je to kojim je napravila svojevrstan hommage tradiciji, ali ispunila i vlastitu želju da za bosanski blues čuju i izvan granica zemlje iz koje dolazi. Izvrsne kritike dolazile su sa svih strana, posebice iz Velike Britanije gdje je glazbeni kritičar Sunday Timesa “Rosu” proglasio albumom godine. Uslijedili su brojni koncerti u inozemstvu, ali i njen prvi nastup u rodnom gradu održan 2008. godine u sklopu 12. Sarajevo jazz festivala. Nelagoda koju je osjećala pred nastup u Sarajevu prirodna je i razumljiva jer pjevati sevdah u Zagrebu, Beogradu ili Berlinu nije isto što i pjevati ga pred publikom kojoj je sevdah dio glazbene i kulturne tradicije.

- Sjećam se da sam imala veliku tremu. Tresla sam se kao Banja Luka '69. U publici je bila moja obitelj, prijatelji i sugrađani kojima ne moraš govoriti i objašnjavati što je to sevdah jer oni to vrlo dobro znaju. Moj cilj nikada nije bio praviti karijeru u BiH, nego prvenstveno pokazati svijetu kakvim bogastvom raspolažemo. Nisam napisala niti stvorila nijednu od tih pjesma. One su dio nas i žive u nama. Snimka tog koncerta, na kojem su me pratili Dino Šukalo, Kim Burton, Edvin Hadžić i Amar Cešljar, rezultirala je 2009. godine mojim drugim albumom “Amira Live!”

Istine godine izlazi i “Zumra”, njen treći album nastao u suradnji s kompozitoricom i harmonikašicom Merimom Ključo koju je upoznala na jednom od svojih koncerata u Amsterdamu.

- Merima Ključo podrijetlom je iz Livna. Bosnu je napustila u ratu, a u Rotterdamu je zavšila konzervatorij za klasičnu modernu harmoniku. Iako se bavi komponiranjem klasične glazbe, u svom radu često koristi elemente sevdaha. Zainteresirala me svojom pričom i pozvala sam je da dođe u Sarajevo. Moram priznati da je moja percepcija harmonike bila potpuno drukčija prije nje i da se ne događa često da dvoje ljudi “kliknu” na takav način kao što se to dogodilo nama. Tu neobičnu priču našeg upoznavanja shvatila sam kao svojevrstan znak da nam je suđeno napraviti nešto zajedno. Odabrale smo 14 pjesama iz BiH, Srbije i Makedonije a album smo snimile u samo četiri dana.

Sarajevski Jazz festival zaslužan je i za njen drugi koncert u Sarajevu, ali i prvi zajednički nastup s francuskim jazz pijanistom i kompozitorom Bojanom Zulfikarpašićem, rođenim Beograđaninom koji u Parizu živi i radi od 1988. godine.

- Do suradnje s Bojanom došlo je zahvaljujući Edinu Zubčeviću, osnivaču i direktoru Jazz festa u Sarajevu, koji je organizirao glazbeni događaj pod nazivom Xenophonia. Ideja je bila da se glazbenici iz različitih žanrova premijerno sastaju na sceni i zajednički muziciraju. Naziv Xenophonia je ustvari naziv jednog od albuma Bojana Zulfikarpašića i ekipa jazz festa je naravno našla za shodno da upravo Bojan bude taj koji će započeti tu priču kroz četiri koncertna nastupa. Dobiti priliku za nastup s glazbenikom čiji rad pratim godinama i kojeg iznimno cijenim za mene je predstavljala veliki korak, ali i izazov. Zanimljivo je i da smo se upoznali samo dan prije našeg prvog zajedničkog koncerta. Kada smo na stali na pozornicu prepunog i rasprodanog BKC-a sve je sjelo na svoje mjesto. Činilo mi se da nismo mogli prestati svirati. Nakon toga odlučili smo se za mini turneju čisto da vidimo kako funkcioniramo izvan Sarajeva. Svaki koncert bio je neka druga priča i novi izazov jer nikada nismo znali kuda će nas improvizacija odvesti. Tada se rodila ideja da to i zabilježimo, no nakon “Zumre” nisam ponovno željela raditi duet. Pozvali smo Nenada Vasilića, Bachara Khalifa, Vlatka Stefanovskog, Kim Burton i Waltera Quintusa da nam se pridruže u studiju i nakon tri dana snimanja u kojem smo svi neizmjerno uživali, nastao je “Amulette” koji nosi poruku optimizma, jednostavnosti i ljepote stvaranja, kaže Medunjanin.

Deset odabranih

Nakon koncertne promocije albuma “Amulette”, Amira je dobila poziv da uz devet glazbenika predstavi glazbenu tradiciju zapadnog Balkana u sklopu projekta Kulturne olimpijade koji se održavao tjedan dana prije početka 30. ljetnih Olimpijskih igara u Londonu.

- Produkcijski tim Olimpijskog komiteta u Londonu odabrao me za koordinatora projekta za deset zemalja Balkana. Okupila sam sjajnu ekipu muzičara; iz Turske Yurdal Tokcan, Bugarske Vladimir Karparov, Rumunije Nicolas Simion, Albanije Edris Kraja, Makedonije Stefče Stojkovski, Srbije Nenad Vasilić, Hrvatske Zoran Šćekić, Crne Gore Predrag Janković i Grčke Dimitris Christidis. Prvi zajednički nastup imali smo na Londonskom jazz festivalu krajem 2011. godine, a potom je uslijedio i nastup na Trafalgar Squareu, u srpnju prošle godine.

Priču koju su započeli nastupom na Trafalgar Squareu odlučili su nastaviti dalje, a prvi nastup planiran je za lipanj u Sarajevu, nakon čega bi trebali uslijediti i koncerti u ostalih devet zemalja. U travnju će Amira imati prvi solistički koncert u Zagrebu, ako ne računamo nastup u Kino Europi iz 2011. godine u sklopu manifestacije Dana bosanskohercegovačkog filma. Četiri dana za redom na istom mjestu - 10, 11, 12 i 13. travnja u Vip Clubu, te 4. svibnja na Avangarde Jazz Festivalu u Rovinju.