Scorsese napokon bacio svjetlo na zapostavljenog člana Beatlesa

Uz nisku veličanstvenih igranih filmova, redatelj Martin Scorsese izgradio je i podjednako dojmljivu kolekciju velikih rock-dokumentaraca poput “The Last Waltz” kojim je oslikao oproštajni koncert The Banda, “No Direction Home” o usponu Boba Dylana do statusa genija, “Shine a Light” kao koncertni film Rolling Stonesa te “George Harrison: Living in the Material World” o “tihom Beatleu”.

Sjajne fotografije

Od uvodnih kadrova slavlja pobjede nad fašizmom, odnosno završetka 2. svjetskog rata, preko djetinjstva i odrastanja u Liverpoolu ilustriranog fotografijama na kojima “tihog” Georgea gledamo kao drčnog klinca s rockabilly “kokoticom”, Scorsese strpljivo gradi priču o Harrisonu koji će u Hamburgu postati “ljepilo” između Lennona i McCartneyja, alfe i omege ubrzo najpopularnijeg rock i pop benda na svijetu.

Upravo to “hamburško” razdoblje Beatlesa koji sviraju u četvrti crvenih svjetala krcatoj prostitutkama, striptizetama, pijanim mornarima i razularenim tedibojsima najimpresvniji je dio Scorseseova dokumentarca, zahvaljujući i povećem broju fenomenalnih crnobijelih portret-fotografija njemačke fotografkinje Astrid Kirchherr i intervjuima s njezinim tadašnjim dečkom Klausom Voormanom. Dojam koji gledatelj stječe o Beatlesima u Hamburgu upravo kroz te fotografije i rane koncertne snimke je samo jedan, a izjavom ga dodatno podebljava i Ringo Starr: “Bili smo punkeri”. Ubrzo će ti punkeri postati najveće pop-zvijezde svijeta, no umjesto tedibojsa, mornara, kurvi, animir-dama i njemačke omladine, koja je u sumnjivoj hamburškoj četvrti uz zvuke rock&rolla tražila oslobađanje od nacističke prošlosti njemačke domovine, publikom će im postati 12-godišnje curice, kako je to u filmu rekao dugogodišnji Harrisonov prijatelj Eric Clapton.

Njihovo prijateljstvo nije porušilo čak ni to da je Clapton kuću u kojoj je kasnih 60-ih i ranih 70-ih živio Harrison opsjedao kao Lancelot Arthurov dvorac Camelot ne bi li Georgeu preoteo Pattie Boyd kojoj je ionako na živce počela ići Harrisonova opijenost Hare Krišnom. LSD je već kolao među Beatlesima i djecom cvijeća, kao i sitar Ravija Shankara, Beatlesi su se povukli s turneja i posvetili eksperimentiranju u studiju, Harrison je postajao sve spiritualniji, ali puknuće Beatlesa zbog tenzija između McCartneyja i Lennona više nije mogao, a ni želio spašavati čak ni trpeljivi Harrison.

‘Tihi vrtlar’

On je, unatoč meditacijama, postajao sve nezadovoljniji brojem skladbi i malim autorskim udjelom u Beatlesima, pri čemu se dosegom i kvalitetom skromnima doista ne mogu nazvati fenomenalne skladbe “Taxman”, “Something”, “While My Guitar Gently Weeps” i “Here Comes the Sun”. Ipak, Harrison je bio i ostao u sjeni Lennona i McCartneyja. On je bio ljepilo, katalizator, sjajan solo gitarist, ali i usamljenik koji se nije mogao, pa ni imao pravo nadmetati s autorskom osovinom Lennon - McCartney. Po raspadu Beatlesa, Harrison snima trostruki solo album “All Things Must Pass”, zasnovan na pjesmama koje Lennon i McCartney nisu u minulim godinama prihvatili. Ambiciozan i produhovljen album dospio je do vrha top-lista, kao i prekrasan singl “My Sweet Lord”, a 1971. George s prijateljima organizira i dva koncerta za Bangladeš, zabilježena i na tiražno uspješnom koncertnom albumu. Ti su koncerti bili preteča Live Aida i sličnih benefit koncerata, no George sve više počinje putovati u vlastitu nutrinu i taj je put više zaintrigirao Scorsesea od bavljenja ostatkom Harrisonove solističke diskografije. Harrison tako nije kupio vilu s četom vrtlara nego je dane i noći vrtlario na posjedu zvanom Friar Park. Ima neke simbolike u tome jer kakva su to djeca cvijeća ako ne žele ili ne znaju vrtlariti. Vjerojatno je ta raznovrsnost životnih interesa i užitaka, a poslije i sustezanja od istih, dodatno privukla Scorsesea da Harrisonov život pretoči u epski dug dokumentarac. Harrison, pak, svoju narav čovjeka koji, premda ga se smatralo usamljenikom, najbolje funkcionira u bendu nije mogao sakriti ni u kasnim 80-ima, kad se na top-liste iznova vinuo s dva albuma Traveling Wilburysa, rijetko smislene supergrupe rocka u kojoj su uz Harrisona podjednako važan doprinos ostvarili njegovi prijatelji Bob Dylan, Tom Petty, Roy Orbison, Jeff Lynne i Jim Keltner.

Pokušaj atentata

Pri kraju života Olivia živopisno prepričava taj neugodan događaj, Harrison u Friar Parku preživljava atentat manijaka koji ga je želio probosti poput aždaje, no na koncu ga nisu ubile ubodne rane nego rak grla i pluća. Taj odlazak, sugerira Scorsese, Harrisonu na koncu svega što je preživio nije teško pao jer se godinama, u skladu sa svojim religijskim uvjerenjima, pripremao za smrt. Je li napokon našao mir koji je počeo tražiti još u vrijeme kaosa izazvanog slavom i popularnošću Beatlesa u kojima je bio poput tihog vrtlara čije su cvjetove Lennon i McCartney uvijek stavljali u zapećak umjesto u zapučak? Njegov vrt u Friar Parku, sugerira to jedan od finalnih kadrova, o Harrisonu možda govori više i od ovog (pre)dugog Scorseseova dokumentarca. Harrisonova supruga Olivia, pak, kaže da je cijela soba zasvijetlila kad je Harrisonova duša napustila njegovo tijelo. George je imao lijep život i možda se doista uspio pripremiti za smrt.