Dolly Parton, baš kao i Nicki Minaj, također je, i to već dekadama, poznata zbog obimnog poprsja, ali ipak je bila i ostala kvalitetnija pjevačica, autorica i glumica. U countryju se davno izborila za svoja prava i postavila pravila igre po kojima je karijeru započela i Taylor Swift, a valja se sjetiti i da je odbila Elvisa Presleya kad je htio otpjevati njenu “I Will Always Love You” uz uvjet menadžera i lažnog pukovnika Toma Parkera da njemu i njegovom pulenu prepiše 50% autorskih tantijema. Ispravno jer kad je istu pjesmu kasnije otpjevala Whitney Houston, bez takvih uvjeta oko autorskih prava, Dolly je samo od tantijema za tu pjesmu mogla kupiti Elvisov posjed Graceland, no već je imala svoj Dollywood u kojem zapošljava 4000 ljudi. Nota bene, Dolly je davno u prodaju stavila i svoju lutku, ustrojenu prema njenom liku umjesto Barbike da bi sada, kad više nema Tine Turner, pokušala na albumu “Rockstar” postati ultimativna “rock & roll baka”.
Zgodna ideja, no umjesto da za takav posao, poučena obradom njene pjesme “Jolene” u izvedbi The White Stripesa i albumom kakav je Jack White složio za pokojnu Lorettu Lynn, unajmi spomenutog detroitskog rock čarobnjaka, dobrodržeća country ikona odlučila se za ordinarnog country producenta Kenta Wellsa. I time u svojim pjesmama i obradama tuđih hitova uz stelarnu ekipu gostiju poput Stinga, Miley Cyrus, Kida Rocka, Johna Fogertyja, Stevena Tylera, Richieja Sambore, Debbie Harry, Eltona Johna, Simona LeBona, Linde Perry, Paula McCartneya, Ringa Starra i drugih dobacila tek do generičkog, kičastog i klišejiziranog pop-rock albuma. Donekle je problem i u odabiru pjesama poput “Every Breath You Take”, “Purple Rain”, “Don’t Let The Sun Goes Down”, “Let It Be” i niza drugih, ali uz drugačijeg producenta i takva su opća mjesta pop.rock pjesmarice mogla u njenim izvedbama zazvučati nadahnutije i interesantnije.
“Heart Of Glass” s Debbie Harry je bio i ostao odličan disco-pop, “(I Can’t Get No) Satisfaction” s Pink i Brandi Carlile dovoljno drugačija od originala kao i “Stairway To Heaven” s Lizzo. “I Hate Myself For Loving You” s Joan Jett And The Blackhearts i “Night Moves” s Chrisom Stapletonom također su efektne, a “You’re No Good” sa Sheryl Crow i Emmylou Harris sočan hibrid countryja, rocka i soula. Ipak, dio pjesama previše sliči izvornim izvedbama ili su preziheraški postavljene, a poneke su ispale sterilne, blijede ili preslatkaste. Dolly ima i glasa i daha, a i njeno snalaženje u rock i pop standardima nije upitno. Nažalost, glazbeno okruženje nedovoljno je poticajno da bi “Rockstar” bio jedan od boljih albuma obrada tuđih pjesama u posljednjih desetak godina. Unatoč tome lijepo je ponovo vidjeti Dolly pri vrhu top-lista najtiražnijih albuma premda je jasno da “Rockstar” neće za nju postati što je “Supernatural” postao za Santanu.