LIVE SNIMKA ĐAVOLA

Rock and roll iz sutona socijalizma

U poučnom pratećem tekstu dvostrukog live CD-a Đavola, njihov nekadašnji glazbeni urednik Siniša Škarica zapisao je: “...ako ijedan bend u povijesti popularne glazbe kod nas svojim autorskim i glazbenim dosezima ima pravo na atribuciju rock and rolla kakvog se sjećamo iz doba njegove nevinosti, onda su to bez ikakve sumnje Đavoli”. Osobno bih rekao da nije jedini takav u nas, jer što ćemo s ranim Partibrejkersima ili nedavno restauriranim Greaseballsima, ali definitivno jest jedan od onih koji su bili najbliži izvornom duhu rock & rolla 50-ih i ranih 60-ih, prije nego ga je od tinejdžerske plesne mode u ozbiljniji, pangeneracijski rock pretvorio Dylan. Bili su Đavoli sjajni i na studijskim albumima, ali njima najprimjereniji “medij” bili su live nastupi. Stoga ovi zapisi, iz “Studija M” Radija Novi Sad (svibanj 1989) i zagrebačkog kluba Kulušić (ožujak 1987) ukazuju na tu kvalitetu tog splitskog benda koju koncertima, svjedočismo tome prije nepunih godinu dana u Domu sportova, i danas efekt­no demonstrira i rekreira njegova autorska alfa i omega Neno Belan.

Dobro se sjećam nastupa u Kulušiću, uključivši i ovaj iz 1987. godine, na kojima su Đavoli bili i nešto poput našeg odgovora na nešto raniji rockabilly revival Stray Catsa, ali još mi je draži bio njihov koncert na hvarskoj Venerandi sredinom 80-ih kad su Đavoli na bisu ponovo izveli cijeli repertoar jer je pretežito mirna publika eksplodirala tek pri kraju regularnog dijela koncerta.

“Ajme, ča ćemo sad?”, viknuo je Belan i odmah ispalio, “a ništa, idemo sve ispočetka”. I bi tako, a taj mi je nastup između tisuća drugih ostao jedan od najdražih, najdojmljivijih i najboljih kojima sam prisustvovao. Šteta što taj koncert nije nitko snimio, no i ova dva izvrstan su podsjetnik na entuzijazam Đavola i njihovo efektno poigravanje na tragu The Beatlesa s engleske, The Beach Boysa s američke, junaka San Rema s talijanske obale, ali i onih prvih naših “električara”, lučonoša rock & rolla u bivšoj Jugoslaviji na koje nas je Belanovo društvo također podsjetilo. Usto, može se povući i usporedba između ovih live zapisa Đavola i onih The Beatlesa s nedavno remasteriranog i proširenog izdanja “Live At The Hollywood Bowl” iz sredine 60-ih. Ako su ti zapisi dokaz da su The Beatles, barem uživo, bili proto-punk bend, onda i ovi zapisi, posebice onaj malo žešći iz Kulušića, ukazuju da su tu vezu nanjušili i rekreirali Đavoli, bitno divljiji uživo nego na umivenim studijskim albumima te svjesni punka koji se u njihovom slučaju dogodio desetak godina ranije, a ne kasnije kao u slučaju najvažnijih albuma The Beatlesa, Kinksa, The Who i The Beach Boysa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 05:16