Rock Against Racism sedamdesetih je godina bio punkerski Black Lives Matter

Pjesma "White Riot" The Clasha nije bio poziv bijelcima na pobunu protiv obojenog stanovništva Velike Britanije nego, posve suprotno, poziv bijelcima da ustanu protiv socijalne nepravde i rasizma po uzoru na bunt obojenog stanovništva kakvom je svjedočio na Notting Hill Carnivalu 1976. Iste godine britanski fotograf David "Red" Saunders s nekoliko kolegica i kolega začinje ideju zvanu Rock Against Racism, iziritiran rasističkom izjavom Erica Claptona o "prenapučenosti Britanije" i njegovom podrškom torijevskom (konzervativnom) političaru Enochu Powellu koji je u Birminghamu održao rasistički govor "Rivers Of Blood" o tome da se iz Britanije trebaju prognati imigranti iz nekadašnjih kolonija propalog imperija.

Saunders je u otvorenom pismu pitao Claptona kako može sipati takve gadosti s obzirom da svira derivat američkog crnačkog bluesa, u isto vrijeme David Bowie je trabunjao u Playboyu kako je Britanija spremna za fašističkog lidera, a Rod Stewart govorio kako imigrante treba poslati kućama.

200 koncerata

Saundersova je ideja bila da jednim koncertom upozori na porast rasizma u tadašnjem, prilično besperspektivnom britanskom društvu, nagriženom porastom nezaposlenosti, alijenacijom mladih, rezanjem socijalnih prava, trulom ekonomijom. Atmosfera je bila mračna, a sve nam to brojnim snimkama, pankerskom kolažnom tehnikom i izjavama sugovornika vjerodostojno predočuje vješta redateljica Rubika Shah u filmu "White Riot".

Valja reći da su neki od pankera, primjerice Sid Vicious i Sioxsie Sioux, koketirali s nacističkom ikonografijom, no Saundersova ideja o rocku protiv rasizma najbrže i najjače se ukorijenila baš među pankerima koji su istodobno slušali i reggae glazbu. Tom Robinson Band, The Mekons, Gang Of Four, Au Pairs, Misty In Roots i niz drugih britanskih punk i reggae izvođača okačio je logo Rock Against Racism, ukupno na 200 koncerata, no presudno je bilo kad su se u aktivizam RAR-a uključili bendovi poput 999 i The Clasha, a pogotovo Shama 69 koji su barem dio svoje skinheads publike odvratili od fašističke i rasističke retorike i izgreda koji su proizlazili iz toga.

Ipak, dio nezaposlene i besperspektivne omladine, posebice skinheadsa i nogometnih huligana, i dalje je podržavao profašističku i neonacističku stranku National Front koja je u to doba organizirala marševe kroz naselja s pretežito obojenim stanovništvom, nakon kojih je krenuo i val nasilja, uključujući i rasno motivirana ubojstva na ulicama velikih gradova. Rubika je sakupila oveći niz snimaka kojima prikazuje i kako policija otvoreno staje na stranu pristaša National Fronta, a konjima, štitovima i palicama nasrće na one koji su dolazili izraziti neslaganje s retorikom NF-a. Jedan od glavnih govornika NF-a Martin Webster, dokazuje snimkama Rubika, bio je jako omiljen i među policijskim glavešinama, a stranka je postajala sve popularnija.

Punk/ska crossover

Moj prijatelj, stari londonski panker koji je pratio The Clash na nekoliko desetaka njihovih koncerata i putopisni novinar Peterjon Cresswell - suradnik publikacija Time Out, Rough Guide i sličnih, a koji već četvrt stoljeća živi u Budimpešti - dočarava mi atmosferu iz Londona 1977. "Kulturološki crossover punka i reggaea pomogao je da RAR zadobije popularnost unutar punk pokreta, ponajviše zahvaljujući The Clashu na čijim su se koncertima u to doba dijelili bedževi i leci te organizacije. No, istodobno se u modu vraćaju skinheadsi koji vrše nasilje ispred klubova u kojima su nastupali punk i reggae bendovi. Presudan je bio okršaj u londonskom kvartu Lewishamu 1977. između pristaša National Fronta i antifašističkih prosvjednika koji je New Musical Express ekstenzivno popratio".

Cresswell smatra i da je RAR doprinio "punk/ska crossoveru i uspjehu bendova poput Specialsa, Selectera i Madnessa koji je ljeto 1979. učinio magičnim. Bio je to opet punk, kao 1977. godine", ali nadodaje i da su "marševi RAR-a i koncerti uglavnom bili poput propovijedanja obraćenima. Ipak, punk je svoj prosede uključio i ohrabrio antirasističke, antifašističke i feminističke stavove", a kakve rock do tada uglavnom nije izražavao, ako smijem dometnuti.

Rubika dojmljivo upućuje na nešto slično, dajući ovaj put više prostora pokretu Rock Against Racism koji je (u suradnji s Anti-Nazi Leaguom) kulminaciju doživio na koncertu u Victoria Parku, 30. travnja 1978. Povorka na čijem je kamionu svirao reggae sastav Misty In Roots krenula je s Trafalgar Squarea preko East Enda do Victoria Parka u Hackneyu u kojem su pred 100.000 ljudi nastupili X-Ray Spex, Tom Robinson Band, Steel Pulse i The Clash kojem se u pjesmi "White Riot" pridružio Jimmy Pursey, pjevač benda Sham 69. Koncem rujna 1978. RAR je pokrenuo još jednu povorku s koncertom u londonskom Brockwell Parku na kojem su nastupili Aswad, Elvis Costello i Stiff Little Fingers, a u narednim godinama još nekoliko u drugim britanskim gradovima na kojima su nastupali istaknuti punk, reggae, ska i new wave bendovi.

Politička snaga glazbe

"Bio sam i u Victoria Parku i u Brockwell Parku", piše mi PJ Creswell. "To mi je bio prvi marš pa sam se osjećao čudno, zajedno s frendovima iz škole, ali sve je odisalo jako dobrom vibrom. Tijekom povorke, za promjenu, policija je osiguravala nas, a park je već bio krcat kad smo stigli. Obožavao sam The Clash koji su si tim koncertom dignuli rejting, a X-Ray Spex su bili genijalni. Sham 69 su također bili jako bitni jer su jedini mogli preobratiti klince koji su već naginjali radikalnoj desnici". Na sličnim premisama počiva i film "White Riot".

Njime nas Rubika Shah vraća u vrijeme kad je popularna glazba, možda posljednji put, imala političku snagu i volju mijenjati društvo nabolje; doba kad su punk, reggae i ska glazbenici ustajali protiv rasizma, fašizma i neonacizma koji su oko sebe širili maliciozni lideri National Fronta. Ponekad i po cijenu razbijene glave. Na izborima 1979. NF nije prošao zahvaljujući i RAR-u, punku i reggaeu, ali i činjenici, pojašnjava Creswell, "da su torijevci imali sličnu, no ipak blažu agendu. Prejednostavno bi bilo povjerovati da su The Clash zaustavili rasizam i fašizam, no punk je doista promijenio moju generaciju".

Uzbudljiv Rubikin film "White Riot" završava riječima "National Front je poražen na izborima 1979. godine, ali borba ni izdaleka nije gotova". Točno, jer Europom i svijetom opet marširaju fašisti i rasisti, zamotani u celofan populista i suverenista. Poruke Orbana ili Kaczynskog o zaustavljanju i protjerivanju imigranata navlas su jednake porukama Webstera, a i u Hrvatskoj imamo takvih na izvoz. Zanimljivo je i kad u filmu spazite slogan "Put Britan First" National Fronta, tako prokleto sličan Trumpovom sloganu "America First".

Nažalost, danas nema glazbe poput punka, pokreta poput RAR-a i jake ujedinjene ljevice koja bi, zalažući se za prava onih koji žive od svog rada, efikasno zaustavila plimu neofašizma i rasizma čiji valovi rastu na hridima ekonomskih deprivacija i socijalnih neuroza. Baš zato je Rubikin "White Riot", o pokretu Rock Against Racism iz Velike Britanije kasnih 70-ih, bitan film i za Europu 2020. godine.