Koliko nam se Rade Šerbedžija usjekao u memoriju kao glumac - filmski, kazališni i televizijski - toliko zaboravljamo da je on i pjesnik, kantautor i šansonijer pa ako treba i pjevač starogradskih pjesama i slavonskih bećaraca. Njegova diskografska karijera nije po broju izdanja bogata kao filmska ili kazališna, ali bogami je Rade ostavio dubok trag i u glazbi, kao "Arsenov učenik", i tako već pola stoljeća. Stoga njegovi koncerti u "Lisinskom" nisu tip nastupa kakve bi držali glumci koji glume da pjevaju nego koncert na kojem Rade jest i kantautor i šansonijer, a tek potom glumac.
Doduše, cimao sam ga oko toga i u intervjuu kojeg smo vodili 2019. godine. na što mi je rekao: "Kad netko hvali moje pjevanje, Lenka (Radina supruga - op.a.) kaže da ja samo jako dobro glumim da pjevam i ima u tome neke istine, no možda i nema. Istina je da ja nisam dovoljno pažnje posvećivao pjevanju jer mi to nije bila osnovna profesija dok Josipa Lisac, a to me kod nje zaista fascinira, svakom tonu i svakom samoglasniku posvećuje nevjerojatnu pažnju. To je zaista maestralno pjevanje, a ja sam uglavnom upadao u studio kao bekrija i vokale za cijeli album snimio u jednom danu i to je tako išlo sve do istarskog etno-rock albuma "Orihi, Orihi" s Livijom Morosinom i Darijem Marušićem. Kasnije sam u glazbu još dublje ušao s Miroslavom Tadićem kroz što se isprofiliralo kako posljednjih desetak godina izgledaju i zvuče moji koncerti. Sad bih već mogao reći da je to moje bavljenje glazbom doseglo određenu profesionalnu razinu".
Upravo tako je bilo i u utorak u "Lisinskom". Rade je kao kantautor i pjevač na pozornici prije i poslije svega bekrija, naročito kad pjeva pjesme poput "Panonskih trešanja" na čijem kraju će i šešir baciti na pod. Kad se šegači i stasom i glasom i hodom ili kad priča priču "Do posljednjeg daha", kad pjeva "Barbaru" u ritmu što tanga, što čardaša i kad sugestivno izvodi "Kose boje maka". i kad kao iz rukava sipa priče i konferanse. Podsjetit će time i na Balaševića, kao i na Arsena, ali Rade je u takvim pjesmama posve na svom terenu i to (se) ne glumi. No podjednako je uvjerljiv i kad zađe u Međimurje kroz "Protuletje se otpira" s kojom je krasno otvorio koncert uz nevjerojatno raznovrsni, usvirani i gustiozni Zapadni kolodvor kojima, na čelu sa Zoranom Stašićem (violina), Marjanom Krajnom (harmonika) i Marijom Igrecom (gitara) također šešir do poda skinuti valja.
Naravno, moralo je završiti s "Ne daj se, Ines" s kojom je Šerbedžija započeo svoju diskografsku karijeru, ali je sad još sugestivnije pjeva iz pozicije ne više mladića nego čovjeka koji je prošao više nego bilo koji naš glumac. "Fala" je bila predivan bis poslije bisa jer Rade se odavno utisnuo u Zagreb u kojem se tako "hercig" prisjetio i kabaretskog hita "Slatka mala Marion" iz 30-ih kojeg je još u 80-ima po zagrebačkim gostionama izvodio gospon Dragec sa svojom citrom. Eh, to je Zagreb kakvog i ja rado pamtim. Moj naklon, kis di hand. Naravno, Rade je nevjerojatan kad recitira stihove kao u "Čekaj me" samo uz tihu harmoniku Marjana Krajne i kad pjeva Ujevićevu "Meni se dušo od tebe ne rastaje", a solidan i kad stupi na pop-rock teren u Husovim "Kasna jesen" i "Eto pjesma". Ponovo svaka čast muzičarima Zapadnog kolodvora na tome koliko se lako snalaze u glazbenim stilovima prohujalim ovim pustama i bregima proteklih stotinjak godina. Možda ćete se nasmijati ili reći da je ovo budalaština, no na momente mi se Rade pričinio poput gotovo pa nemogućeg hibrida Zvonka Bogdana i Gorana Bareta, ali neizbrisiva je ta panonska ravnica u njima.
U pjesmama poput "Povratak ratnika" koju je suptilno, ali snažno nadogradio s "O bella ciao", "Rastanak" Zlatka Arslanagića i Urbanovoj "Govorila si tako tiho, tiho, tiho" zaigrao je Šerbedžija i na karte koje je u poznoj fazi karijere odigrao i Leonard Cohen. Ukratko, bila su to u "Lisinskom" mnoga glazbena pa tek potom glumačka lica Rade Šerbedžije, a hvala i njegovim gostima poput kćeri Lucije te Damira Urbana sa Sandijem Bratonjom koji je na samo njemu svojstven način izveo "Budi moja voda" i "Iskru" u aranžmanima Zapadnog kolodvora, bitno drugačije od izvornih verzija. Naravno, mene je ponovno oduševio i Vlado Kreslin koji je sa Šerbedžijom izveo svoje "Spominčice", a onda i samostalno legendarnu "Tista črna kitara" koju su ne bez razloga prije tridesetak godina obradili The Walkabouts, a potom i "S Mure na more Jadransko" koja je zazvučala poput vedrije i veselije rođakinje "Fisherman‘s Bluesa" The Waterboysa. Nadam se da ću stići na jedan od tradicionalnih prosinačkih koncerata Vlade Kreslina u ljubljanskom "Cankarjevom domu" jer to je jedini način da "slovenskog Dylana" doživim u punoj snazi. Naime, u Hrvatskoj Kreslin nikako da zahvati širu publiku premda kao jedan od najkvalitetnijih kantautora s ovih prostora, još otkako je Drago Mlinarec uzeo akustičnu gitaru u ruke, to apsolutno zaslužuje.
Sve u svemu, jako lijepa i poetična, čas sjetna, čas radosna večer u "Lisinskom" uz Radu Šerbedžiju, Zapadni kolodvor, Urbana i Sandija, Kreslina i Luciju. Šteta što nije stigao i Danilo jer snima film o Draženu Petroviću. Bit će da je prihvatio savjet oca i postupio sukladno njegovoj, turobnoj i teškoj, također primjereno izvedenoj "Ne okreći se, sine".
RADE ŠERBEDŽIJA & ZAPADNI KOLODVOR
Zagreb, "Lisinski", 17.10.2023.